Naslovnica Društvo Pazite se „znanstvenika Spasitelja“

Pazite se „znanstvenika Spasitelja“

642
0

„Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima!“ (Heb 13,9)

Sažetak: Isus: „Slijedite me“ (Mt 10,38; Mk 8,34; Lk 9,23 i Iv 21,19-22). Sveti Pavao: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov“ (1 Kor 11,1). Joe Biden: „Čovječe, slijedi znanost!“ Može li biti da antikristi (usp. 1 Iv 2,18; 2 Sol 2,3-4) budu odjeveni, ne u poslovna odijela ili vojničke uniforme, već u laboratorijske kute? Pazite se „znanstvenika Spasitelja“.

Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? (Lk 18,8). Mislim da će naš Gospodin po povratku pronaći obilje vjere – ali ne u Boga. U roku od deset godina, ako ne u roku od samo tri ili četiri godine, pobunjena ljudska bića konačno će i u potpunosti svesti Boga na status ugodne uspomene, puke fikcije, priče uz logorsku vatru. „Stvarno“ božanstvo, reći će (univerzalno), dolazi od stvarnih bogova – a mi smo, vođeni našim neprocjenjivim i neponovljivim znanstvenicima, istinski bogovi.

Naravno, postoji jasna i prisutna opasnost za vjersku vjeru koju predstavljaju ideolozi (slični Herodu) odjeveni u savršeno skrojena odijela ili maslinastozelene vojne uniforme, obećavajući osvajanja za svoju stvar (cilj) ili zemlju. Mislim da jednako veliku opasnost za vjeru predstavljaju znanstvenici nalik Šimunu Magu (Dj 8,9) koji nose bijele laboratorijske kute, obećavajući Elizejske poljane svima nama.

Znanost i religija trebaju biti – i zasigurno mogu biti – komplementarne, a ne proturječne. Taj put su za nas dobro zacrtale generacije vjernike i vrlo uspješnih znanstvenika. (Mislim, primjerice, na vrhunskog znanstvenika bioetičara o. Tadeusha Pacholczyka.) Budimo jasni u konstataciji da je znanost veliko prirodno dobro. Kada je, pak, uzdignuta na božanski status, zamjenjujući Boga, onda predstavlja ozbiljnu opasnost. Chesterton je, kao što je to često slučaj, bio u pravu: kada napustimo (stvarno) transcendentalno, ostaje nam neprirodno.

Uveličana znanost je zapravo neprirodno. Ako su svijet, tijelo i đavao naši duhovni neprijatelji, pomislite na opasnosti s kojima se suočavamo kada naš neprijatelj kombinira sve troje, jer znanost koja je postala idol istovremeno predstavlja svjetovnost (nije sveta), tjelesnost (nije duhovna) i dijaboličnost (đavolsko). Kao što smo upozoreni da je „krivoboštvo početak, uzrok i kraj svakog zla“(Mudrost 14,27).

Korak po korak, koračamo prema „izvanrednosti“ budućeg događaja, koji su sada uvelike u tijeku, s tehnološkom točkom u kojoj će doći do tako spektakularnog rasta tehnologije, robotike i računala da će život biti nepovratno transformiran. Era androida, terijantropa, genetskih modificiranih bića, kiborga i sličnih pojava nam teško pada. Moramo samo slijediti znanstvenu fantastiku da bismo vidjeli jeziva nagađanja o onome što nas čeka, pretvarajući se da će to riješiti sve naše probleme, ali, mnogo je vjerojatnije, da će uništiti sve, pa čak i ljudsku rasu.

No, kažu da je zasrašujuća znanost u redu, pod uvjetom da rezultati dovoljno obećavaju. Zašto, uostalom, ne bismo mogli uzgajati klonove koji će nam poslužiti kao trgovina dijelovima tijela? Neograničeni genetski inženjering, upotpunjen eksponencijalnim rastom umjetne inteligencije, možda će moći stvoriti višu rasu (ili je taj izraz već korišten ranije)? Uskoro ćemo vidjeti oživljenu eugeniku, ali „na steroidima“. Očito je da kultura odstranjivanja još nije sustigla Francisa Galtona (1822.-1911.), koji se gnušao molitve, ali je volio eugeniku, jer je, u konačnici izmislio tu riječ.

Nemojte odbaciti znanstvene distopijske romane. Od Shelleyjeva Frankensteina do Wellsova Otoka dr. Moreaua i Huxleyevog Hrabrog novog svijeta – koji uskoro za nas predstavljaju budućnost. Barem književnu, ako ne i doslovnu.

Ludwig Feuerbach (1804.-1872.) je jednom rekao kako Bog predstavlja jednostavnu projekcija naših želja, potreba i zavisnosti za nekom fiktivnom figurom na nebu. Bog, ukratko, nije stvorio čovjeka; mi smo stvorili Boga. Spremni smo to ispraviti stvaranjem kiborga, savršenog kibernetičkog bića, koga (ili koju?) ćemo moći vidjeti, dodirnuti i komunicirati s njime. Samo, kako kažu, slijedite znanost, odbacujući sve zastarjele maksime o Prvoj zapovijedi i, usput, sve druge drevne religiozne predodžbe (poput učenja da ih je Bog učinio muškarcima i ženama (vidi Post 1:27)).

„Kibernetički svijet“ bit će vrhunac onoga što danas nazivamo sekularnim svijetom. Kada se napokon oslobodimo ograničenja koja su nametnula drevna praznovjerja Boga, Objave, duše i odnosa Raja/Pakla, ući ćemo (ili se tako obećava) u budućnost beskrajnih mogućnosti dok putujemo (ne u „nebo“, nego do zvijezda). Ovo je vjera (koliko god iskvarena bila)! Kada Krist ponovno dođe bit će obilje vjere koja će ga čekati, kao i savršena rasa hermafrodita. Neće biti potrebe za Spasiteljem. Spasit ćemo se nalik na Panglossa i Pelagija.

Drugi dio

To je dakle naše odredište, a religija će postati puko praznovjerje. Znanost će postati savršeno idolopoklonstvo. Mislit ćemo o idolu kao o zlatnom teletu (v, Izl 32,2-4) ili nekoj drugoj bogohulnoj zamjeni za Boga. Rječnik nam, pak, govori da idol isto tako može biti „osoba ili stvar kojoj se jako divi ili koju se voli i štuje“. Znanost je sve više ideja ili ideologija koja se univerzalno štuje, iako disproporcionalno. Kada se na znanost gleda kao na svemogućeg distributera pravde i milosrđa, naše potpuno pravilno poštivanje znanosti metastazira u herezu. Znanost tada postaje divinizirana, a njezin odnos s religijom mutira u gorku igru.

Prije sedamdesetak godina, biskup Fulton Sheen je vodio svojevrsni sveti rat protiv duhovnih zadiranja u religiju sve više „divinizirane“ psihijatrije. Primjerice: zašto ići na ispovijed, kada možete lijepo razgovarati sa svojim psihijatrom, a cijelo vrijeme se odmarate na udobnoj sofi? Pošteno bi bilo reći da je tada postojala neka vrsta rivalstva između religije i psihijatrije, ali sada je počela još jedna bitka. Znanost mnogi smatraju krajnjim proročištem istine. To, međutim, nije ni način postupanja ni svrha znanosti.

Znamo da znanost ne može odgovoriti na pitanja zašto, već samo na pitanja kako. Živimo u vremenu i prostoru u kojemu su studenti snažno zainteresirani za izučavanje STEM predmeta. To nije samo zbog njihove stvarne intelektualne supstance i praktične nužnosti, već i zbog toga što izučavanje, recimo, metafizike i logike nudi male izglede za unosno zaposlenje i plaćanje školarina.

Nakon što sam proveo mnogo godina poučavajući vojnu etiku, predložio bih razmišljanje da je osposobljavanje vojnika pucanju i održavanju puški važna vještina; ali još je kritičnija njihova edukacija o tome hoće li i zašto pucati. U takvim stvarima znanost, koliko god bila vrijedna u svom području, ne pomaže. Na isti način, poznate arhitektonske i estetski ugodne građevine koje je Planned Parenthood koristilo za klanje nedužnih su prikrivene klaonice, zbog čega bi se mi kao društvo trebali žalovati i izvršiti pravilno pokajanje (što, očito, ne činimo [ usp. Ez 12,2]).

Vjera koja dolazi od apostola neizmjerno nam pomaže u pokušaju da učimo od znanosti, a ne da je uzdižemo izvan statusa dostojne discipline, poput prvih učenika Isusa Krista. Idolizirana znanost je krajnji sekularizam, koji ne samo da zamjenjuje Boga, već ga i odbacuje. To je jedan smisao opomene koju čitamo u Jakovljevoj poslanici: „Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega“ (Jak 4,4; usp. Ivan 15:18). Svaka osoba, stvar ili ideja koja ocrnjuje ili odbacuje Boga je grešna. Klasična definicija grijeha je Aversio a Deo, convertio ad creaturam (okretanje od Boga prema stvorenju). Dakle, etički otuđena znanost može biti grešna (usp. Iz 14,14-15).

Kada napustimo Boga, umjesto njega tražimo stvorenje – princa Spasitelja ili znanstvenika Spasitelja – koje će nas voditi. U takvo moralno siromašnom društvu taj „princ Spasitelj“ bi mogao biti Hitler, Staljin ili Mao Tse-tung. Ili znanstvenik spasitelj koji bi mogao biti netko poput Josefa Mengelea (zloglasnog nacističkog liječnika), ili bilo kojeg od brojnih suvremenih znanstvenika koji zagovaraju mnoštvo gnusnih ideja, a sve vrijeme obećavaju veličanstvena „znanstvena“ otkrića.

Prije nekoliko godina, primajući prestižnu nagradu za svoj književni opus, Aleksander Solženjicin (1918. – 2008.) je u četiri riječi objasnio uzrok moralnog poremećaja koji se nalazi oko nas: „ljudi su zaboravili Boga“. U šest riječi, prva od Deset zapovijedi nas je uputila da nikada ne zaboravimo Boga: „Nemoj imati drugih bogova uz mene“ (Izl 20, 3). Kao što epigraf ove kolumne ističe, kada imamo druge bogove, onda imamo čudno, bizarno ili izopačeno učenje (vidi također Kol 2,8 i Ef 4,14). Tako je i sa znanošću kada se heretički promatra kao sveznajuća ili svemoguća.

Srž neobičnog ili opakog učenja koje se uvuklo u našu vjeru, politiku i znanost je jednostavna. Odnosi se na ponovno oživljavanje iskonske hereze da smo mi sami sebi bogovi. Ta laž je bila prva đavolska prijevara (Post 3, 5); prihvatili su je naši prvi roditelji, a danas je u jednom ili drugom stupnju prihvaćamo svi mi (vidi KKC 407). Ponos ili oholost, uostalom, glavni su smrtni ili teški grijesi. Svakako, stav „svemoći“ može se naći kod mnogih vjerskih vođa, prošlih i sadašnjih.

Grešna oholost, u kojoj svi sudjelujemo (Rim 5,12, 1 Iv 1,8), također se nalazi u znanosti i u znanstvenicima. Mi ljudi često obično odbacujemo autoritativno učenje (KKC 1783) u svom osobnom i profesionalnom životu, a divinizirana znanost na sličan način odbacuje vjersko učenje i etičke granice. Ljudsko tijelo i psiha nisu više Božji darovi, već laboratorij za eksperimentiranje. Da ponovimo ranije istaknutu točku: svijet, tijelo i vrag su ujedinjeni u znanosti koja je poludjela.

To je uvjerljiv razlog zašto ne smijemo dopustiti da se Crkva zarazi sekularizmom koji nam govori da je sada u svijetu važna ova ili ona politička i/ili znanstvena agenda. „Znanstvenik spasitelj“ naglašava samo ovaj svijet. U takvoj ideologiji, na kraju krajeva, postoji samo tjelesni život, ništa izvan njega (usp. Heb 13,14). Štoviše, proteklih pola stoljeća bili smo svjedoci moralnog kompromisa određenih religija koje su se, u dobroj mjeri, glupo povezale s ovim sekularnim pogledom (usp. Pnz 32,6; 15-18; Gal 3,1).

Kada se Crkva pretvori u interesnu skupinu koja (uglavnom) promiče socijalni, svjetovni ili znanstveni program, a ne spasenje duša, onda je riječ o nečem pogrešnom i opasnom. Kada naše propovijedanje i poučavanje naglašava stvari i misli ovoga svijeta, a ne našu vječnu sudbinu (usp. Sir 7,36), onda smo se zarazili istom „edenskom bolešću“ koja je zahvatila Adama i Evu i zavela ih da vjeruju da oni mogao sigurno zaboraviti Boga. Prvu laž su „kupili“ od vječnog lažljivca.

G.K. Chesterton je jednom napisao da je problem s kršćanima njegova doba (umro je 1936.) bio u tome što ih svijet nije dovoljno mrzio (usp. Lk 21,17). Nije li to barem podjednako istina i za današnje katolike? Toliko se često trudimo da nas svijet voli, da smo skloni zaboraviti čiji smo. Sveti Pavao nam govori da nas je Krist otkupio i da to nikada ne smijemo zaboraviti i postati robovi ljudi (1 Kor 6,20; 7;23). Slično tome, nikada ne smijemo pridavati značenje suvremenim znanstvenim pogledima – ili bioetičkim istraživanjima – koja pripadaju samo vječnom i svetom. Ovaj svijet nije nebo i niti jedna znanost to ne može učiniti.

Papa Ivan XXIII. je napisao 1959. godine: „Sva zla koja truju ljude (i narode) i uznemiruju toliko srca imaju jedan uzrok i izvor u nepoznavanju istine. Ponekad i više od neznanja, prezir prema istini i nepromišljeno odbacivanje iste istine. Tako nastaju svakojake pogreške, koje ulaze u ljudska srca i krvotok ljudskog društva kao pošast. Te pogreške preokreću sve, prijete pojedincima i samom društvu“.

„Prezir prema istini“ i „bezobzirno odbacivanje iste“ su obilježja modernističkog vjerovanja koje nam govori da zaboravimo Boga; napustimo Krista i njegovu svetu zaručnicu Crkvu ili barem iznova izmislimo Crkvu koja bi služila danim božanstvima (usp. Jer 2,9-13; 17,5). Da pronađemo znanje i mudrost samima u sebi; tražeći vođu – znanstvenika Spasitelja – koji nas može odvesti do Raja. Znajući da je ovaj svijet sve što postoji, onda se naglasak na spasenju tretira kao puka „glupost“; a dobro i zlo, ispravno i krivo te vrline i poročnosti utvrđuje samo društvo, znanost i oni koji upravljaju, a ne Bog (usp. Ps 19, 7-14).

Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Trebamo tradicionalno i pravilno čitati Sveto pismo da bismo znali kako se naša kršćanska vjera (usp. Heb 11,1) može izgubiti zbog nesretnih mamaca svijeta, tijela i vraga. Vjera se može kontaminirati do te mjere da podrazumijeva duboko uvjerenje u lažne snage – u vođe, vojvode, velike kormilare ili u idolopokloničke znanstvenike – koji nam obećavaju vrstu spasenja koju ne mogu pružiti, nudeći nam nebo, ali isporučujući pakao. Imajte vjere – ali samo u Stvoritelja, a ne u stvorenje ili u metastaziranu znanost. „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista“ (Iv 17,3).

Izvor