Naslovnica Društvo Pobačaj se više ne ‘podnosi’. Časti ga se poput idola.

Pobačaj se više ne ‘podnosi’. Časti ga se poput idola.

633
0

Danas, 22. siječnja, prošlo je točno 46 godina od zloglasnog slučaja Roe vs. Wade koji je promijenio budućnost Sjedinjenih Američkih Država. Te 1973. američki Vrhovni sud donio je odluku o legalizaciji pobačaja na prostoru cijelog SAD-a.

Slučaj zasnovan na mladoj preplašenoj majci koja je lagala da je silovana kako bi mogla pobaciti svoje treće dijete (kasnije se obratila na katoličanstvo, postavši gorljiva pro-life aktivistica) nije donio toliko željena ženska prava i “slobodu”, već zarobljenost, traume i sukob koji traju već pola stoljeća…

Borba protiv pobačaja u protekla četiri desetljeća pruža nam važnu pouku. Zlo puno govori o “toleranciji” kada je slabo. Kada je zlo snažno, istinska tolerancija se izbacuje kroz vrata. A razlog je jednostavan. Zlo ne može podnijeti svjedočanstvo istine. Neće mirno živjeti s dobrotom, jer zlo inzistira na tome da ga se promatra kao ispravno i štoviše kao pravedno. Stoga će učiniti sve kako bi se samo dobro predstavljalo kao nešto mrsko i pogrešno.
Sama pojava ljudi na Hodu za život i drugdje, koji odbijaju prihvatiti zlo i koji nastoje djelovati plemenito i čestito, prži savjest onih koji to ne čine. I tako, sasvim logično, ljude koji marširaju i lobiraju i govore u obranu nerođene djece, vrijeđat će političke vođe i mediji, te aktivisti za pobačaj koji pravo na ubijanje nerođenog djeteta guraju u svetište osobnog izbora.
Prije sedamdeset godina, pobačaj je bio zločin protiv čovječnosti. Prije četiri desetljeća, zagovaratelji pobačaja govorili su o tragediji pobačaja i potrebi da ga učine sigurnim i rijetkim. Ti dani su davno nestali. Sada pobačaj nije samo “pravo”, nego pravo koje zahtijeva pozitivno dostojanstvo, dozvolu demoniziranja njegovih protivnika i presedan u miješanju u ustavna jamstva slobode govora, okupljanja i vjere. Pobačaj se više ne ‘podnosi’. Časti ga se poput idola.
Ljudi me ponekad pitaju- možemo li kao vjernici biti optimistični glede budućnosti naše zemlje. Moj je odgovor uvijek isti. Optimizam i pesimizam jednako su opasni za kršćane jer su i Bog i vrag puni iznenađenja. Ali krepost nade je druga stvar. Crkva nam govori da moramo živjeti u nadi, a nada je vrlo različita od optimizma. Veliki francuski katolički pisac, Georges Bernanos definirao je nadu kao “nadvladan očaj”. Nada je uvjerenje da suverenitet, ljepota i slava Božja ostaju unatoč svim našim slabostima i svim našim neuspjesima. Nada je milost da vjerujemo kako je Bog uistinu onakav kakvim se predstavlja i da služeći njemu činimo nešto plodno i dragocjeno za obnovu svijeta.
Naši životi su važni u onoj mjeri u kojoj se dajemo kako bismo služili Bogu i pomagali drugim ljudima. Naši životi nisu bitni zbog toga tko smo mi; oni su važni zbog toga tko je Bog. Njegova milost, Njegova pravda, Njegova ljubav – to su stvari koje pokreću galaksije i dopiru u maternicu kako bi dotaknule nerođeno dijete veličinom ljudskog bića. I sami postajemo više ljudi kada vidimo čovječanstvo u siromašnima, slabima i nerođenima i onda se za njih borimo.
Svaki od nas je stvoren i izabran od Boga sa svrhom, baš kao što je David izabran u Svetom Pismu; zato riječi psalmista govore svakome od nas, iz godine u godinu:
Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu,
na harfi od deset žica svirat ću.
Ti daješ pobjedu kraljevima,
koji si spasio Davida, slugu svojega.
Od pogubna mača spasi mene,
oslobodi me iz ruke tuđinske;
laži govore usta njihova,
a desnica krivo priseže. (Ps 144, 9-11)
Psalmist ove riječi nije pisao u nekom čarobnom vremenu mira i blaženstva, već usred borbe židovskog naroda da preživi i ostane vjeran Božjem savezu, okružen neprijateljima i međusobno podijeljen. To je trenutak u kojem se danas nalazimo. Volimo svoju zemlju i želimo da ona utjelovljuje u zakonu i praksi najviše ideale svog utemeljenja. No, nacije se rađaju i napreduju, a zatim propadaju i umiru. I naše će. Čak je i dobar Cezar još uvijek samo Cezar. Samo je Isus Krist Gospodin i samo Bog ostaje. Naš zadatak je da radimo najbolje što možemo, što je moguće radosnije, i dokle god možemo, kako bismo potaknuli poštovanje prema ljudskom životu u našoj zemlji i zaštitili svetost ljudske osobe, počevši od nerođenog djeteta.

Odlomak iz tjedne kolumne nadbiskupa Charlesa Chaputa, objavljene na službenim web stranicama nadbiskupije Philadelphie uoči Hoda za život u Washigntonu