Naslovnica Društvo Politički nasljednici gnostičke hereze

Politički nasljednici gnostičke hereze

488
0

Crkva je stvarala Zapadni svijet, a kriza Zapada je uvijek povezana s krizom Crkve. To se posebni vidi tamo gdje se Crkva povukla u pozadinu zapadnjačkog uma – gdje se planovi čovjeka izmišljaju u ime napretka, znanosti, socijalne pravde, jednakosti ili neke druge navodne svjetovne vrijednosti, a nimalo ne upućuju na religiju. Liberalizam, socijalizam, komunizam, scijentizam, progresivizam, politika identiteta i globalizam predstavljaju hidrinu glavu modernističkih projekata, koliko god tobože bili sekularni, ujedinjuju dvije značajke koje su nesvodljivo teološke.

Prvo, oni su u osnovi otpadnički projekti, to jest pothvati koji su nastali usred kršćanske civilizacije s ciljem da je istisnu. Drugo, mogli su nastati samo u kršćanskom kontekstu, jer svi su ti projekti heretični u širem smislu tog pojma. Odnosno, svi su utemeljeni na nekoj ideji naslijeđenoj iz kršćanstva (dostojanstvo pojedinca, ljudska jednakost, svemir kojim se vlada po zakonu itd.), ali su uklonjeni iz teološkog okvira koji im je dao izvorno značenje, i radikalno iskrivljeni u tom procesu.

Projekti su otpadnički i heretički fenomen, dok je modernost edipovski fenomen. To je niz velikih i ludih shema koje Zapad uvijek spremno traži – sada na ovaj, sada na onaj način – da se napokon oslobodi vlasti nebeskog Oca i oskvrni nauk svoje Crkve. U tome se procesu potencijalna pakost pretvara u parodiju – prekrajajući svijet na svoju sliku, potiskujući neslaganje i ponašajući se točno poput ugnjetavačkog Boga i Crkve koja progoni njihovu maštu.

Eric Voegelin (1901. – 1985.) je bio među najvažnijim misliocima koji su analizirali modernost pod kategorijom hereze, a specifična hereza koju je smatrao ključnom za analizu bio je gnosticizam. To je hereza koja se ponavljala mnogo puta u dugoj povijesti Crkve, pod raznim krinkama: marcionizma, manihejstva, pavlićanizma, albigenzijanizma, katarizma itd. Poput Hilaire Belloc, Voegelin je puritanizam smatrao novim oblikom hereze koji je na istom nivou razmišljanja kao i gnoza. Tvrdio je da su moderne ideologije poput komunizma, nacionalsocijalizma, progresivizma i scijentizma u osnovi sekularizirane verzije gnosticizma. Najpoznatija Vogelinove teza o ovome se pojavljuje u The New Science of Politics, premda ju je ponovno preoblikovao i proširio u kasnijem radu.

Ono što je Eric Voegelin vidio u raznim gnostičkim ideologijama očito je manifestirano u Kritičkoj rasnoj teoriji i ostatku „probuđenog“ ludila koje se sada širi politikom. To se isto može naći u određenim tendencijama koje dolaze iz suprotnog političkog smjera, poput luđačke teorije QAnona. Stoga je Voegelinova analiza jednako važna za razumijevanje sadašnjeg trenutka kao i za razumijevanje totalitarizama sredinom dvadesetog stoljeća koji su je inspirirali. Analiza nam otkriva pravu prirodu pobune koja radi na promicanju ljevice i učinit će to ako liberali ne djeluju odlučno kako bi zaustavili njezin utjecaj. Ona isto tako služi kao ozbiljno upozorenje desnici da se čvrsto oduprije bilo kakvoj napasti da na ljevičarski gnosticizam odgovori desnim protu gnosticizmom.

Gnostički način razmišljanja

Gnostički mentalitet – razmatran na visokoj razini apstrakcije izostavlja brojne razlike između različitih specifičnih gnostičkih pokreta nastalih tijekom stoljeća – može se okarakterizirati u kratkoročnim namjerama kao sljedeće:

Prvo, autor vidi zlo kao prožimajuće i gotovo svemoguće, apsolutno prožimajući uspostavljeni poredak stvari. Možda se pitate u čemu se to razlikuje od kršćanske doktrine o istočnom grijehu. Radikalno se razlikuje. Kršćanstvo uči o temeljnoj dobroti stvorenog poretka. Uči da ljudska bića imaju prirodnu sposobnost za spoznavanje i prakticiranje dobra – ideju prirodnog zakona. Uči da su temeljne socijalne institucije poput obitelji i države utemeljene na naravnom zakonu i da su stoga dobre. Podučava da je istočni grijeh oštetio naše moralne sposobnosti i društveni život, ali nije izbrisao dobro koje je u njima. Njegova je šteta ublažena božanskom objavom od početka ljudskog roda, kako je zapisano u Pismu. Gnostičko razmišljanje ima mnogo mračniji pogled. Izvorni gnostički pokreti su smatrali materijalni svijet zlim. Brak i obitelj doživljavali su kao zlo. Boga Staroga zavjeta su smatrali zloćudnim tvorcem i vladarem sadašnjeg zlokobnog poretka stvari. Stoga je gnostički mentalitet radikalno otuđenje od stvorenog poretka. Taj poredak vidi stvarnost kao nešto što bi trebalo uništiti ili dokinuti, a ne otkupiti.

Drugo, gnostički mentalitet drži da samo izabrani koji su primili posebnu gnozu ili „znanje“ od gnostičkog mudraca mogu kroz iluzorne pojave stvari vidjeti stvarnost nepopravljivog zla ovog svijeta. Možda se pitate kako se to razlikuje od kršćanskog objašnjenja. Još jednom, razlika je radikalna. Kršćansko je učenje u osnovi egzoterično. Kršćanstvo drži, prvo, da su barem osnovne istine prirodnog zakona i naravne teologije načelno dostupne svima i u svako doba, samo koristeći njihove racionalne moći. Drugo, drži da je čak i posebna božanska objava javno dostupna svima i potkrijepljena dokazima koje svatko može ispitati. Gnostičko je učenje, nasuprot tome, ezoterično. Smatra da se istina ne može saznati iz pojavnosti stvari ili iz bilo kojih službenih izvora, već je dostupna samo iniciranima. Gnostička epistemologija je ono što bi se danas nazivalo „hermeneutikom sumnje“.

Treće, gnostički način razmišljanja vidi stvarnost manihejski, kao mračnu borbu između zlokobnih sila koje vladaju ovim zlim svijetom i onih koje su od nje „pročišćene“ i naoružane gnozom. Još jednom, možda mislite da se ovo ne razlikuje od kršćanskog učenja, ali opet biste pogriješili. Kršćanska doktrina drži da razum i naravni zakon pružaju zajedničku osnovu kojom kršćanin i nevjernik mogu raspravljati o svojim razlikama i surađivati u postizanju zajedničkih ciljeva. Drži da će pravednici i zli – žito i kukolj – u svakom slučaju biti uvijek izmiješani u ovom životu, da bi bili odvojeni tek na Posljednjem sudu. Gnostičko razmišljanje nije zainteresirano za takvu zajedničku osnovu niti je tolerantno prema takvim razlikama.

Četvrto, gnostik živi u onome što Voegelin naziva „svijetom snova“. To je neizbježno s obzirom na subjektivizam, iracionalnost (izazvanu ezoterijom gnostika) i paranoju (izazvanu njihovim manihejstvom). Gnostik posvuda vidi manifestaciju zlih sila. On preokreće zdrav razum i svakodnevni moral, videći ih kao odraz zlog poretka stvari i zlokobnih sila koje iza toga stoje. Ništa ne poduzima kako bi promijenio svoja uvjerenja, jer se bilo koji loši učinak tumači kao puka manifestacija zlih sila, umjesto da traži nedostatke u svome sustavu vjerovanja. Voegelin piše:

            „Jaz između namjeravanog i stvarnog učinka neće se pripisati gnostičkoj nemoralnosti ignoriranjem struktura stvarnosti, već nemoralu neke druge osobe ili društva koje se ne ponaša onako kako bi se trebala ponašati u skladu s koncepcijom uzroka i posljedice“ (The New Science of Politics, str. 169 – 170).

Peto, gnostička se moralna praksa nalazi između krajnosti puritanizma i libertinizma. U početku bi se ovo moglo činiti zagonetnim, ali ima smisla s obzirom na ostale obveze gnostika. S jedne strane, s obzirom na gnostičku mržnju prema stvorenom poretku i konvencionalnom moralnom i društvenom životu, ono što normalna osoba smatra dopuštenim ili čak neophodnim za uobičajeni život je u pravilu osuđeno. Stoga su gnostički heretički pokreti tijekom stoljeća „slavno“ isticali vegetarijanstvo, pacifizam, navodno zlo smrtne kazne i slično utopijske stavove, postavljajući „milost“ gnosticiziranog Isusova tumačenja protiv onoga što su smatrali zlokobnim starozavjetnim Bogom pravde. S druge strane, budući da su gnostici smatrali da materijalni svijet nema vrijednost, ništa što se događa u njemu (u konačnici) nije važno i može se opravdati najgore ponašanje. Stoga se seksualni nemoral u praksi često tolerirao – sve dok nije bio povezan s brakom i razmnožavanjem, što bi ih vezivalo za uobičajeni materijalni i društveni red.

Šesto, gnostik predstavlja konačnu pobjedu „čistih“ nad zlim silama koji upravljaju svakodnevnom stvarnošću. Za gnostičke heretičke pokrete u prošlosti to je podrazumijevalo konačno oslobađanje od materijalnog svijeta. No moderni su nasljednici gnosticizma skloni biti materijalisti, ne videći nadu u život izvan ovog. Ovdje Voegelin vidi najveću razliku između drevnih i modernih oblika gnosticizma. Kao što je Voegelin slavno rekao, moderni oblici gnosticizma „imanentiziraju posljednju čovjekovu stvarnost (eshaton)“ – to jest, premještaju konačnu pobjedu pravednika u ovaj, a ne u onaj svijet, i raduju se nebu na zemlji.

nastavlja se…

Dr. Edward Feser