Naslovnica Društvo Politika s propovjedaonice

Politika s propovjedaonice

495
0

Katolici često sugeriraju da su čak i kvalitetni svećenici “previše politični“ s propovjedaonice. Ovaj komentar je često mučan za svećenike, ali ih potiče na ispitivanje savjesti. Zna se da uvijek ima mjesta za napredak. Politika kao da pripada laicima. Ali zašto se čini da je propovijedanje katoličkog morala političko? Kako novi sekularni moralni kodeks prisvaja moć kulturne afirmacije i čini vjerski autoritet Deset Božjih zapovijedi beznačajnim?

Naravni zakon uključuje propise Božjeg morala koji se podudaraju s ljudskom prirodom i vode nas u Nebo. Prva razina naravnog zakona je jasna: „Čini dobro, izbjegavaj zlo“. Druga razina uključuje Deset zapovijedi, Božji zakon zapisan u našim srcima. Treća razina identificira učenja koja često zahtijevaju vodstvo Crkve radi jasnoće (npr. nauk Crkve o kontracepciji). Povijesno gledano, u zapadnoj civilizaciji autoritet Dekaloga bio je kulturno nepobitan jer je Bog autor. Neposlušnost je imala jasne vjerske konotacije.

Propovjednik je na čvrstom vjerskom tlu kada naviješta naravno – pravne istine koristeći Dekalog. To isto pravo potvrđuje da su granice jedne nacije produžeci obiteljskih granica, na primjer. Ali detalji useljeničke politike – primjena kršćanskih načela na konkretne povijesne okolnosti – pripadaju laicima. Politika nije samo umjetnost mogućeg. Politika je isto tako umijeće primjene vjerskih i razumnih kršćanskih načela na konkretne životne okolnosti.

Izravna politička kršenja naravnog zakona su legitimna briga klerika. Političari koji se zalažu za život mogu pogriješiti u izradi moralno ispravnog zakonodavstva zbog političkih ograničenja. Ali kler ostaje slobodan kritizirati manjkave zakone zbog uvredljivih dijelova.

Mnogi biskupi i svećenici nekažnjeno krše (obično jasnu) razliku između katoličkih načela i razboritih prosudbi. Konferencija katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država i druge konferencija biskupa prekoračuju vjerske granice kada inzistiraju na tome da imaju utjecaja na gotovo svaki aspekt socijalne politike. Stoga američka biskupska konferencija (USCCB) podupire većinu socijalnih programa i politiku useljavanja (politika otvorenih granica). Oni bezobzirno potkopavaju prava laika. Ova djela ilustriraju klerikalizam i označavaju sudjelovanje u novom sekularnom moralnom kodeksu koji vodi politika napadajući Deset zapovijedi. Nedostatak kleričke suzdržanosti u održavanju razlike koja odvaja vjerska načela od političkih razboritih prosudbi potiče lažni osjećaj da je “sve politika“.

Kultura je zamijenila vjerske i autoritativne zapovijedi Dekaloga političkom dogmom o “različitosti, jednakosti i uključenosti“. Za mnoge je taj slogan postao sveti jezik, samorazumljiva istina. Može se činiti istinitim, uz stalno ponavljanje i neuspjeh ljudi da to dovedu u pitanje. Ali imperativ različitosti i uključenosti poziva na lažno jedinstvo, zamagljujući razlike između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla, normalnog i nenormalnog. Dvosmislena upotreba “pravednosti“ je uzaludan napor da se postigne jednakost (a ne pravedna primjena zakona). Jednakost je mit; dokazi protiv tog mita počinju karakteristikama DNK fiksiranim pri začeću.

Kultura često posramljuje katolike i druge kako bi šutjeli. Oni koji krše politički korektna ograničenja su “oni  koji osuđuju“. Spontano ustuknemo kada nas optuže jer smo prešutno prihvatili novi moralni kodeks kao očigledan. Trudimo se pronaći “zajedničko tlo“ tumačeći slogan “raznolikost, jednakost i uključenost“ na navodno benigne načine. Dakle, čak i dobri katolici – biskupi, župnici, redovnice i laici – pokušavaju pomiriti svoju politiku s političkim frazama i odriču se rječnika katoličkog morala. Ideologija zasjenjuje katolički nauk o „svjetlu svijeta” (usp. Mt 5,14).

Imamo pravo i dužnost osuđivati grešna djela. Bog nas je stvorio da donosimo racionalne sudove kada imamo dovoljno dokaza. Stanemo kada je na semaforu crveno. Pokrenemo auto kada se upali zeleno svjetlo. Božji zakon zahtijeva od nas da ispravno prosuđujemo kršenja Zapovijedi i odgovaramo pravednošću i milosrđem. Bez odgovarajućih dokaza, naše su presude “ishitrene“. Kada Isus uči: „Ne sudite i nećete biti suđeni“, On pod time zapravo misli da nemamo dovoljno dokaza da sudimo nečijoj duši. Jedini prijestupi koji se danas s prezirom osuđuju su oni kada pojedinci dovode u pitanje različitost, jednakost i uključenost.

Nažalost, oni koji promiču “raznolikost, jednakost i inkluziju“ mnogo su sigurniji u svoju politiku nego mi u naša vjerska pravila. Kao što svaki iskusni svećenik može potvrditi, mnogi od najboljih katolika ne mogu nabrojati Deset Božjih zapovijedi. Nedostatak povjerenja omogućuje kulturi da ušutka neslaganje dok čeznemo biti “uključivi“, prepoznajući lažni pojam “pravednosti” i “slaveći različitost“. U lažnoj poniznosti – ali uglavnom strahu – šutimo o kršenju Božjeg zakona i preferiramo da svećenici isto tako šute. Rezultat je duhovno razoran.

Nesposobni razlikovati Božji zakon od legitimnih političkih prosudbi, svodimo katolički moral na političke izjave. Uznemireni percepcijom politike u religiji, pobožne duše postaju nestrpljive prema katoličkom moralu i preferiraju fraze koje privlače emocije („Nasmiješi se, Bog te voli!“). Mnogi traže ispovijed radi terapeutske utjehe, a ne oproštenja grijeha.

Cilj različitosti, jednakosti i inkluzije nije ozdravljenje. Cilj je prilagoditi (deformirati) umove i srca, poremetiti obitelji i manipulirati institucijama prema materijalističkoj, ateističkoj i praznoj viziji čovječanstva. Ideologija odbacuje naravni poredak i napada kreaciju; različitost razdvaja, a ne spaja; uključivanje isključuje brak, vjeru, razum i osnovne biologije. Pravednost je krivotvorena zamjena za Božju pravdu koju dugujemo jedni drugima, jer smo stvoreni na sliku Trojedinog Boga koji nam je dao Dekalog.

Politika različitosti, jednakosti i uključivosti odbacuje naravni poredak. Ideologija se razorno suprotstavlja stvorenim stvarnostima i zahtijeva uništenje čovjeka kao razumnog bića, to jest spoja tijela i duše stvorenog za zajedništvo. Dekalog je temelj ozdravljenja i usavršavanja ljudske naravi, ne samo za svaku ljudsku osobu nego i za obitelji, zajednice i narode. Božanska ljubav nas je stvorila za ljubav: da ljubimo Boga svim srcem, umom i snagom i da ljubimo bližnjega kao što ljubimo sami sebe.

Zamislite Katoličku Crkvu punu ljudi koji nose ožiljke samoozljeđivanja i unutarnje ožiljke strašnih grijeha. Mnogi mogu nositi tetovaže raspuštenog života. Ali svi će oni biti obraćenici na katoličku vjeru, zahvalni za Dekalog koji odbacuje politička načela različitosti, jednakosti i uključivosti. Bili su izgubljeni, ali u Isusu su pronađeni.

Usuđujemo li se nadati? Za tako nešto moramo propovijedati Deset Božjih zapovijedi!

Izvor