Naslovnica Društvo POREMEĆENI TVORCI SPOLNOG ODGOJA

POREMEĆENI TVORCI SPOLNOG ODGOJA

976
0

Današnji kurikulum spolnog odgoja je baziran na općeprihvaćenom učenju poremećenih ljudi. Kako je do toga došlo? U ovom eseju objavljenom na web stranici Public Discourse, američka psihijatrica Miriam Grossman opisuje povijest i pozadinu spolnog odgoja u SAD-u koji se polako ali sigurno proširio diljem svijeta.

 

Kratka povijest spolnog odgoja: kako smo došli do ovog ludila
U prijašnjim vremenima, spolni odgoj je bio jednostavan sat biologije. Studenti su učili o činjenicama, a skupa s tim i činjenicu da je seks dio nečeg većeg što se zove brak. Učitelji bi objasnili kako je ovo moralan i zdrav način života.
U to vrijeme, ljudi su razumjeli da su muškarci i žene drugačiji, da je njihovo zajedništvo posebno. Podrazumijevalo se da će dječaci postati muškarci a djevojčice žene.
Tada su postojale samo dvije seksualno prenosive bolesti, i obje su smatrane ozbiljnima. Neka drugačija ponašanja nisu se smatrala normalnima; ljudi koji su tako živjeli trebali su pomoć; a dječja nevinost se smatrala dragocjenom.
Stvari su se promijenile.
Sada imamo sveobuhvatni spolni odgoj. On uključuje rasprave o identitetu, spolnosti, reproduktivnim pravima i diskriminaciji. Djeca uče o svojoj seksualnosti od rođenje, i da je pravo vrijeme s početkom seksualnih aktivnosti onda kada to njima odgovora. Govore im da imaju pravo na zadovoljstvo, kontracepciju i abortus.
Terminologija muž i žena se ne koristi, zajednica muškarca i žene je samo jedan od mogućih alternativa; a moralnost? To je osuđivanje, a to zapravo nije dopušteno.
Nećete naći puno biologije u spolnom odgoju, ali je tu pregršt informacija o različitosti spolnog tj. seksualnog izjašnjavanja, prednostima i nedostatcima različitih kontracepcija i abortusa, te štete zbog spolnih stereotipa.
Spolnost je sama po sebi komplicirana stvar. Dječak bi se mogao pretvoriti u muškarca, u ženu, ili u nešto treće. Djevojčica možda osjeća da je rođena u krivom tijelu pa želi da joj se odstrane grudi. Ovo je sve normalno, djecu tako uče.
Danas ima više od 20 spolno prenosivih bolesti, a tretira ih se kao normalan dio odrastanja. To je nešto što se može očekivati čim postaneš spolno aktivan. Svatko ih dobije.
A dječja nevinost? Zaboravi! Materijali koje daju djeci za edukaciju izazivaju čak i odraslima nelagodu. Na web stranicama koje se preporučuje učenicima ništa nije tabu – sadomazohizam, preljubi, više partnera, sve o čemu smo nekad govorili kao o devijantnom ponašanju – sve je to dobro. Kada sam ovo prvi put otkrila, bila sam zaprepaštena. Pitalao sam se; kakve veze sve ovo ima sa zdravstvom? Kako mogu odgovorni građani to dopustiti? Tko to financira?
Kao liječnicu i roditelja, to me zasmetalo. Htjela sam razumjeti: odakle je sve ovo počelo? Kako smo došli do ovog ludila?
Pa sam proučavala povijest spolnog odgoja, i napisala knjigu nazvanu You’re Teaching My Child WHAT? (Vi učite moje dijete, čemu?) Evo što sam otkrila.
Moderni spolni odgoj je započeo šezdesetih godina. Temeljen je na modelu Alfreda Kinsey-a o ljudskoj seksualnosti. Zahvaljujući briljantnom i hrabrom djelu dr. Judith Reisman, sada znamo da je Kinsey bio i prevarant i duboko poremećena osoba.
Za Kinseya, sve je bilo dopušteno kada se radilo o seksualnosti, baš sve. On je vjerovao, na primjer, da je pedofilija krivo shvaćena, a kazne nepravedne. Kinsey je inzistirao na tome da „Seksualnost nije apetit koji se ograničuje“. On je proučavao  i živio tu mantru.
Njegova službena biografija dokumentira uvjerenje na kojem je temeljio svoj rad i osobni život: ‘Ljudska životinja‘ je panseksualna. Tradicionalna moralnost je destruktivna. Seksualnost nije apetit koji se ograničuje.
Kada kažem da je Kinsey bio duboko poremećena osoba, to jedva da obuhvaća razinu njegove psihopatologije. Psihijatar sam već 30 godina, i vjerujte mi, upoznala sam puno čudnih ljudi. Nije me lako šokirati.
Ali kada sam čitala Kinseyevu službenu biografiju…što da vam kažem? On je – ispričavam se za rječnik – totalni luđak.
Kinsey je bio u duši poremećen. Bio je uskraćena osoba, a emocionalna bolest se iskazala kroz njegovu seksualnost. Bio je obuzet grotesknom opsesijom sa širokim rangom abnormalnih ponašanja – poštedjet ću vas detalja, ali sumnjam kako Kinsney u svih 62 jadne godine svog života nije znao niti za jedan dan zdrave seksualnosti.
Alfred Kinsey je imao san. On će dokazati svijetu – i samom sebi – da je njegov životni stil normalan. Prosječan. Tipičan.
Društvo je bilo u krivu, sa svim tim religijama, moralnim kodeksima i restrikcijama. Društvo je ljudima nametalo osjećaj krivice kada bi pratili svoje prirodne nagone, a to nije zdravo. Kinseyev san je bio da oslobodi ljude od ovih destruktivnih institucija – da oslobodi „ljudsku životinju“. Odradio je po tisuće razgovora, obradio brojke i zaključio da večina ljudi prakticira zabranjeno seksualno ponašanje. Prosječni mama i tata žive dvostruki život, baš kao i on.
Zaključci su mu bili uglavnom osporavani od strane vodećih znanstvenika, ali kritike se nisu mnogo uvažavale. Popularni mediji su prihvaćali njegova izvješća i knjige su se masovno prodavale. Revolucija je započela, a zapadna kultura se transformirala.
Ali, istraživanja su bila problematična i manjkava. Uzroci su mu bili premali, a demografija iskrivljena. Ignorirao bi jedan dio stanovništva, i koncentrirao se na drugi – uključujući zatvorenike. Kako je ovisio o volonterima, selekciju bi napravio i prije nego što bi započeo s razgovorima.
Kinsey je umro 1956. godine. Ovo je bilo vrijeme kada su u Americi, zahvaljujući antibioticima, iskorijenjene vaginalne bolesti. S jednim ubodom, sifilis i gonoreja su mogle biti  izliječene. Vjerovalo se da će ovo biti kraj svih spolno prenosivih bolesti. Dobitnik Nobelove nagrade 1960. godine izgovorio je da „svjedočimo kraju skoro svih prenosivih bolesti.“ Zamislite?
Također, 1960-e, kontracepcijske pilule su postale javno dostupne. Sa jednostavnim liječenjem spolno prenosivih bolesti jedina prepreka uvođenju Kinseyeve sve-je-dopušteno seksualnosti bila je judeo-kršćanska moralnost.
U ovom kontekstu, 1964-e godine dr. Mary Calderone je osnovala Američko Vijeće za spolno informiranje i obrazovanje (SIECUS). Ova grupa stoji iza sve literaturu koju UNESCO objavljuje o spolnom obrazovanju a agresivno se promovira u svim državama svijeta. Calderone je osnovala SIECUS zahvaljujući donacijama Hugh Hefnera.
Kao i Kinseyu, njezin cilj je bio mijenjati društvo. Tvrdila je da je spolni odgoj previše negativan jer se koncentrira na nepoželjno- trudnoću i bolesti. Glavni problem, uočila je (baš kao i Kinsey), je suviše puritansko i represivno društvo.
Bilo je previše ‘ne smiješ’ u spolnom odgoju. Stav SIECUS-a je bio da se on temelji na ‘sve smiješ’. Pravi spolni odgoj bi učio djecu da su od prvoga dana svog rođenje oni seksualna bića, i da je iskazivanje njihove seksualnosti pozitivno, prirodno i zdravo.
Calderone bi govorila roditeljima: „Djeca su seksualna bića, imaju seksualne misli i čine seksualne stvari … roditelji moraju prihvatiti i poštivati erotske mogućnosti svoje djece.“ Govorila im je: „Stručnjaci koji proučavanju djecu su nedavno potvrdili da i novorođenčad imaju jaku seksualnost.
Što je to točno značilo da se mora biti otvoren i pozitivan, i da se ‘ne smiješ’ mora izmijeniti sa ‘smiješ’? Što je značilo „otklonite se od tradicionalnih stavova“?
Značilo je više od samog vanbračnog seksa. Puno više. S modernim spolnim odgojem radilo se o preskakanju granica. Neki službenici unutar SIECUS su bili tako radikalni da su javno zagovarali uklanjanje tabua koji priječi seksualne odnose između odraslih i djece pa čak i incest. Wardell Pomeroy, Kinsysev učenik i bivši predsjednik SIECUS-a je rekao “Već je vrijeme da priznamo da incest nije nikakva perverzija niti je simptom neke mentalne bolesti.
Časopis TIME je opisao Pomeroya kao dio „proincestnog lobija“. Napisao je i knjigu ‘Dječaci i Seks‘, za šesti razred i više. U njoj je zagovarao da „naše seksualno ponašanje … je kao i kod drugih životinja … Ustvari ne postoji ništa u seksualnom ponašanju ljudskih bića što bi se moglo opisati kao abnormalno.“ Calderone je napisala recenziju za knjigu u kojoj piše: „Dok čitam tvoj tekst, kažem si, konačno je to netko rekao…
Druga osoba vrijedna spomena je dr. John Money. On je 1955-e iznio radikalni koncept po kojem su muškost i ženskost samo osjećaji, različiti od anatomije i kromozona. On je bio uvjeren da se svi rađamo bez roda, a onda nas društvo odgaja tako da se identificiramo kao muškarci odnosno žene.
Money je bio poznat psiholog, štovan do dan danas. On je opisao pedofiliju kao „ljubavnu aferu između dobno-različitog para.“ Money je također bio dio incest- lobija: „imati seksualno iskustvo sa rodbinom, za dijete ne predstavlja neki naročit problem.“ Kao i Kinsey, Money je imao duboke emocionalne rane. Imao je problem sa svojim muškim identitetom, i zlostavljao je mlade dječake.
Ono što najviše zabrinjava je da su ovi ljudi, vrlo poremećeni ljudi, koristili falsificirane rezultate istraživanja i teorije, koje su čak stručno odbačene, ali su uspjeli transformirati veliki dio društva. Današnji spolni odgoj je temeljen na njihovom učenju.
Kada sam shvatila tko su bili utemeljitelji – Kinsey, Calderone, Money, i drugi – razumjela sam kako smo došli do današnjeg „sveobuhvatnog spolnog odgoja“. Shvatila sam kako smo došli do današnjeg ludila.
Počelo je od poremećenih osoba s opasnim idejama – radikalnih aktivista koji su htjeli kreirati društvo koje ne bi samo prihvatilo njihovu patologiju, nego je i slavilo!
Ovi su ljudi bili pedofili. U njihovom interesu je bilo da predstave djecu kao male odrasle koji se raduju seksualnom kontaktu, i imaju ga pravo doživljavati, bez da ih odrasli, ili zakon sprječava u tome.
Zašto bi oni cijenili dječju nevinost? Oni nisu vjerovali da u dječju nevinost od samog početka. Mislili su kako je ograničavanje spolnog čina samo između muža i žene neprirodno i destruktivno. Oni nisu vodili bitku protiv bolesti, nego su se borili protiv starih tabua; borili su se protiv biblijske moralnosti.
Temeljna postavka: spolni odgoj je počeo kao društveni pokret, i ostaje društveni pokret. Cilj su mu učenici otvoreni prema svakom obliku seksualnog ponašanja. U spolnom odgoju se ne radi o spriječavanju bolesti, nego se radi o seksualnoj slobodi. Ili još bolje – o dozvoli za seks. Radi se na mijenjanju društva, dijete po dijete.
Ne trebaš biti liječnik da bi razumio opasnost ove ideologije. Treba ti samo zdrav razum. Iako su utemeljitelji spolnog odgoja daleko iza nas, njihova vizija još uvijek živi, jača nego ikad. Obaveza borbe protiv nje leži na ramenima svake odgovorne odrasle osoba.

knjiga You’re Teaching My Child What?31dvVW6p1jL