Naslovnica Crkva Porez na vjernike, nadzor nad Crkvom

Porez na vjernike, nadzor nad Crkvom

671
0

Kako Vlada muku muči ne bi li pokrila proračunski deficit i uspjela financirati državni aparat, Ministarstvo financija je odlučilo, a Vlada usvojila- zakon po kojem će neprofitne organizacije, pa tako i crkvene zajednice biti podložne poreznom sustavu. Ovako je zakon barem u javnosti prezentiran jer u ovim kriznim godinama svi, pa i Crkva, moraju dati svoj doprinos za boljitak društva, pa prema tome, nije bilo nekog otpora novom zakonu, dapače, predsjednik HBK-a, zadarski nadbiskup Želimir Puljić je istaknuo da treba gledati na ‘opće dobro’ odnosno citirajući stare Dubrovčane „Obliti privatorum publica curate“ – Zaboravite osobne interese i vodite brigu o zajedničkim stvarima.

Ovakva blaga reakcija crkvenog vrha me, moram priznati, pomalo iznenadila. Iako je mons. Puljić istaknuo kako ‘prijedlog zakona’ treba ozbiljno prostudirati i odmah je isključio mogućnost da, na primjer, milodar bude oporezivan, mislim da se iza ovoga zakona krije opasna namjera i da bi bilo bolje odmah mu se suprotstaviti. Čekati neku javnu raspravu, a svi znamo što to znači, može samo biti kobno jer se kod ovog zakona ne radi o nekakvom spašavanju proračuna nego uvođenju kontrole i financijske represije nad crkvenim djelatnostima.
Čak kada bi se i radilo o čistom poreza za punjenje proračuna, onda ga je bolje zvati ‘porez na vjernike’ nego crkveni porez, jer Crkva nije nekakvo dioničko društvo nego je sastavljena od svojih vjernika i oni su ti koji će plaćati nove dodatne poreze.

Za čiste komercijalne djelatnosti, jasno je kako su pojedine biskupije i dosad osnivale poduzeća pod kojima se odvijaju ti poslovi. Na što onda ova Vlada cilja? Po samim izjavama ministara Slavka Linića, na sve djelatnosti koje ostvaruju više od 230.000 kuna godišnje, koje bi onda morale biti registrirane kao trgovačka društva. Svi znamo kakve su posljedice financijskog opterećenja od strane države na gospodarstvo, i to u privatnim tvrtkama čiji je i cilj ostvariti što više vrijednosti pa tako i zarade. Koje će biti posljedice onda na Crkvene djelatnost? U svakom slučaju negativne. Uzmite za primjer jedan centar za duhovnu obnovu koja jedva pokriva svoje troškove a zasigurno uprihodi barem 230.000 kuna godišnje. Kada bi morao poslovati kao trgovačko društvo i plaćati sve poreze i namete, budućnosti bi mu, iz čistih ekonomskih razloga, bila upitna. Mogla bi se ista sudbina pripisati i cijelom nizu crkveni aktivnosti, a da ne govorim o budućim projektima oko gradnje škola, bolnica, vrtića itd.
Je li osporavanje ili čak gašenje ovakvih aktivnosti pravi cilj uvođenja ovog zakona? Kako je nadbiskup istaknuo, stvarno se štošta treba ozbiljno prostudirati.

Ono čega naši biskupi također moraju biti svjesni, jest da kada Crkva, odnosno njezine institucije jednom postanu porezni dužnici, tako će zauvijek i ostati, pa se nameti mogu samo povećavati, sa brzim izmjenama po volji ove ili bilo koje druge Vlade. Kako porez na nekretnine polako ali sigurno dolazi na red, on bi mogao biti zaista koban za Crkvu. Ali, ono što je krajnje zabrinjavajuće, nije sam porez nego financijska i revizorska izvješća koja će Crkvi biti nametnuta. Ovo bi značilo jednu vrstu kontrole i nadzora nad aktivnostima kakav Crkva još nije okusila. Na kraju bi se moglo ispostaviti kako je bilo lakše raditi u poluilegali za vrijeme komunizma, nego u današnjem demokratskom, ‘big brother’ sekularnom društvu.