Naslovnica Crkva Poruka Fatime na vizionarski način evocira dramu XX. stoljeća

Poruka Fatime na vizionarski način evocira dramu XX. stoljeća

3008
0

Navodeći da “ne postoji četvrta tajna niti druge skrivene tajne”, kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, održao je 7. svibnja poduži govor o fatimskim ukazanjima na Papinskom sveučilištu Antonianumu.

Očekivalo se da će 20. stoljeća biti vrijeme “razuma i bratstva”, rekao je kardinal Amato, ali umjesto toga počelo je vrijeme progona kršćana:

Armenski genocid, meksička represija, španjolski progon, nacistički masakri, komunistička istrebljenja, te u ovom prvom dijelu trećeg tisućljeća, islamistički progoni.

Poruka Fatime na vizionarski način evocira ovu dramu, podiže veo s konkretnih povijesnih događaja“, u kojima se Božja Providnost protivi volji Sotonskog zla, nastavio je Amato.

Bivši tajnik Kongregacije za nauk vjere govorio je o sadržaju i povijesti fatimskih ukazanja, uključujući pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinu i pobožnosti Prve subote. Nakon pregleda povijesti treće tajne, kardinal Amato je rekao kako je očitovanje treće tajne za sv. Ivana Pavla II., nakon pokušaja atentata na njega u svibnju 1981. godine, bio “odlučujuća prekretnica njegovog pontifikata.

Prelat je podsjetio da je sv. Ivan Pavao tada povjerio svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu u Rimu u lipnju 1981. i ponovno u Fatimi sljedeće godine. A godine 1984, “u duhovnom zajedništvu sa svim biskupima svijeta“, Papa je ponovno povjerio svijet Mariji, i ovaj “svečani i univerzalni čin posvećenja” je bio po “Gospinoj volji”, kako potvrđuje fatimska vidjelica sestra Lucija u pismu iz 1989.

Kardinal Amato podsjeća da je 2000 godine, sv Ivan Pavao naredio objavljivanje treće tajne, po kojoj je papa trebao smrtno stradati. Sestra Lucija, pozivajući se na Marijinu zaštitu Ivana Pavla II., u potpunosti podržava izjavu da je “majčinska ruka Djevice skrenula metak koji je za njega mogao biti smrtonosan“.

Podsjećajući na komentare kardinala Josepha Ratzingera o trećoj tajni, kardinal Amato je rekao kako “majčinska ruka, koja je zaustavila metak da ubije papu, ukazuje na to da ne postoji nepromjenjiva sudbina i da snaga vjere i molitve može utjecati na povijest: molitva je moćniji od metka iz pištolja“.

Kardinal Amato je zaključio govor nudeći dva razmišljanja:

Prvo-Fatimske tajne skinule su veo i pokazale stvarnu borbu, na polju postojanja i djelovanja, između Marije, svih svetih i djelotvornih suradnika s Kristom, i neprijatelja dobra; zmije (Post. 3,14 -15), crvenog zmaja, Sotone, đavla (Otk 12, 1-9), anti-Krista (1 Iv 2,18; 2 Iv 1, 7)

Drugo-  Fatimske poruke su snažan apel na činjenje dobra, a pogotovo na svetost i oprost, što zahtijeva “žrtvu i poniznost”.

Izvor

Dodajmo ovome i izjave kardinala Tarcisia Bertonea, koji je 2013. godine objavio knjigu “Posljednja vidjelica iz Fatime. Moji razgovori sa sestrom Lucijom“

„Crkva je više puta protumačila da proroštva, pa i ona najgora, ne bivaju najavljena kao neizbježni događaji ako narod ostane vjeran Bogu, ako se moli i obrati. I Bog oprašta, ne želi nikada smrt grješnika, pred kajanjem, molitvama, darovima pravednih. Ivan Pavao II., u noći između 13. i 14. svibnja 1981., bio je na rubu smrti. To sada jako dobro znamo. Znamo da su svi bili uvjereni da će Papa te noći umrijeti pa je čak odlučeno pripremiti priopćenje o smrti, ali dogodilo se čudo. Proroštvo se nije ostvarilo jer je intervenirala molitva vjernika i majčinski zagovor Marije. Papa je bio uvjeren u sve to.“

“Poruke iz Lurda su mnogo jednostavnije, dok se one iz Fatime isprepliću s poviješću XX. stoljeća. U Fatimi je Majka Božja opisala XX. stoljeće kao stoljeće mučenika, kakvo je i bilo, upućujući poziv na veću molitvu i veću vjernost Božjoj riječi. I zbog toga hodočasnicima u Fatimu treba objasniti što je bila za Crkvu povijest XX. stoljeća: stoljeće mučenika, kako je to dobro uvidio Ivan Pavao II. Treba objasniti i da su ti mučenici i molitve pravednih pomogle Crkvi ići naprijed. Uistinu je XX. stoljeće i stoljeće velikih misija ad gentes u cijelom svijetu i značajne nazočnosti Crkve, posebno preko poticajnog i raširenog nauka i preko djela socijalne ljubavi.”