Naslovnica Crkva Potrebno je poticati sve što pridonosi ukorijenjenosti u vjeri

Potrebno je poticati sve što pridonosi ukorijenjenosti u vjeri

214
0
Za naše čitatelje donosimo izvadak iz intervjua koji je novinar Famille Chrétienne napravio s o. Laurent-Mariem Pocquet du Haut Jusséom, kanonskim pravnikom i teologom, bivšim voditeljem primjene Motu proprija Summorum pontificum u Compiègneu. Intervju je objavljen na francuskom jeziku 20. srpnja 2022.; a sada je napravljen prijevod jer su pitanja i dalje relevantna.

Godinu dana nakon Motu proprija Traditionis custodes, papa je u svom apostolskom pismu Desiderio desideravi ponovno potvrdio svoju volju da drastično ograniči upotrebu tridentskog obreda u ime jedinstva Crkve. Na koji način tridentski obred prijeti jedinstvu Crkve više od ostalih obreda koji su unutar Crkve dopušteni?

La Neuvaine : méditation du Père Laurent-Marie Pocquet du Haut-Jussé

Kriza bez presedana kroz koju kršćanski Zapad danas prolazi prije svega je doktrinarna i pastoralna. Crkva svoje jedinstvo ne crpi iz liturgije, nego iz ispovijedanja vjere i iste vjerničke milosti koja nas spašava, koja se primarno prenosi preko sakramenata. Živimo u paradoksalnoj situaciji: dolazi do urušavanja jedinstva u vjeri koje ide ruku pod ruku s potvrđivanjem apsolutne nužnosti liturgijskog, pa i pastoralnog jedinstva…

Predstavlja li samo po sebi problem to što postoje dva oblika istog rimskog obreda?

Kad je sv. Pio V., na kraju Tridentskog koncila, dao slobodu svim svećenicima rimske Crkve da slave misal koji se koristi u rimskoj kuriji, namjeravao je svima ponuditi liturgiju koja je bila plod homogenog razvoja koji je u svojim bitnim elementima sezao do patrističkog razdoblja. Ali je također zadržao slobodu slavljenja liturgijskih oblika dugu više od dvije stotine godina. Štoviše, postoji pravi lom u slavljenju zbog misala proglašenog 1969., slom koji daleko nadilazi moguće prilagodbe predviđene liturgijskim tekstovima Drugog vatikanskog sabora. Sabor je priznao gregorijansko pjevanje kao ispravno liturgijsko pjevanje rimske Crkve, želeći mu dati prvo mjesto u liturgijskim slavljima, uz to se čini da koncilski dokumenti pokazuju da se sv. misa treba slaviti ad orientem, dopuštajući tako cjelini Božjeg naroda, službenika i vjernika, da se zajedno okrenu prema Gospodinu (izbjegavajući vrlo klerikalno suočavanje licem u lice), a ipak je gotovo nemoguće naći u Francuskoj postkoncilsku liturgiju koja ispunjava zahtjeve koncila, osim u bogoslužnim prostorima gdje se slavi tradicionalna liturgija…

Nerijetko se čuje da vjernici privrženi izvanrednom obliku rimskog obreda nisu u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom. Koji su kriteriji za takvo zajedništvo?

Svaki vjernik koji ispovijeda katoličku vjeru sadržanu u nepogrešivom nauku Crkve i koji nastoji živjeti Evanđelje u svim njegovim zahtjevima u savršenom je zajedništvu s cijelom Crkvom. Štoviše, kanonsko pravo, kao i Drugi vatikanski sabor, priznaje slobodu udruživanja, promicanja ove ili one duhovnosti, širenja Evanđelja u obitelji, na radnom mjestu, u društvenim i političkim organizacijama itd. Pastiri vrše misiju budnosti ako se ostvarivanje ili izražavanje ovog prava protivi katoličkom nauku i moralu. Ići dalje od ove misije znači riskirati stvaranje novog oblika klerikalizma. Na kraju, napominjem da je većina mladih danas neosjetljiva na „argument autoriteta“ kada se zlorabi ili koristi nelegitimno!

Benediktinac Geoffroy Kemlin naglasio je u jednom intervjuu činjenicu da Motu proprijo Summorum pontificum Benedikta XVI. „može biti samo privremen“. Što mislite o ovome?

Ovo nije pitanje na koje mogu odgovoriti. Krštenjem se kršćanin stavlja u situaciju čekanja uskrsnuća! Postoje privremene odluke koje na kraju traju stoljećima. Svaka pastoralna odluka prosuđuje se po njezinim plodovima: održanje ili obnova mira, zajedništvo u istoj vjeri, priznavanje legitimne različitosti, zaštita prava vjernika. Nedvojbeno je da je Motu proprijo Summorum pontificum uvelike pridonio smirivanju problema i omogućio mnogim mladim ljudima da iskuse tradiciju…

Papa Franjo nas u svom pismu podsjeća da svaki katolik mora „prihvatiti liturgijsku reformu rođenu iz Sacrosanctum Concilium“, a time i koncilske mise Pavla VI. Što to znači na dubinski način? Treba li vezanost uz tridentski obred ili odbijanje koncelebracije smatrati oblikom odbijanja slavljenja mise prema Drugom vatikanskom saboru?

Neka Bog istraži srca i umove! Nažalost, vrlo oštre mjere protiv tradicionalne liturgije pogađaju neselektivno sve klerike Katoličke crkve, uključujući i one koji već slave misu prema Drugom vatikanskom saboru, koji koncelebriraju sa svojim biskupom i svojom subraćom, i koji su samo široko i velikodušno odgovorili na legitimne zahtjeve dijela Božjeg naroda, bez nastojanja da se drugim vjernicima nameće latinski jezik, gregorijanski koral i pričest na usta.

Za benediktinca Kemlina, različitost obreda ne šteti jedinstvu Crkve kada se temelji na objektivnom kriteriju (pripadnost regiji, državi ili redovničkoj kongregaciji). Ali postaje problematično kada se temelji na subjektivnom kriteriju, na osobnom izboru, jer, o. Kemlin kaže da je „liturgija nešto što ne dolazi od nas, nego što primamo od Crkve“. Zar tridentski obred ne odgovara ovoj definiciji?

Ovaj pogled mi se čini pomalo čudnim. Zanemaruje važnost duhovnog iskustva vjernika, njihovih prava i slobode. Ako mlada osoba uđe u opatiju Solesmes, ona odabire način življenja liturgije i to temeljno pravo Crkva ne samo priznaje nego i štiti. Isto vrijedi i ako uđu u opatiju Fontgombault, Le Barroux ili La Pierre-qui-vire. Doista postoji osobni izbor koji je legitiman i koji se mora poštovati. Prateći mnoge mlade odrasle osobe prema krštenju, često sam zapažao da tradicionalna liturgija čini strukturni element u njihovu obraćenju i u njihovom duhovnom životu, što ih ne sprječava da se kasnije otvore drugim stvarnostima Crkve. Liturgija ne postoji u apsolutu. Paradoksalno je tvrditi da liturgija čini središnji element vjerničkog identiteta vjernika, a u isto vrijeme ne razumjeti da vjernici reagiraju kada se konkretni oblik u kojem žive kršćansko otajstvo promijeni ili čak naruši. Ovo predstavlja prilično bestjelesnu, čak gnostičku, viziju liturgije. Mora se poticati sve što pridonosi ukorijenjenosti u vjeri. Naposljetku, primjećujem da se subjektivnost svećenika puno više pojavljuje u liturgiji koja je proizašla iz Drugog vatikanskog sabora nego iz tradicionalne liturgije, u kojoj se slavljenik liturgijskog slavlja potpuno izostavlja kako bi pustio da zasjaju obred i sjaj slavljenog otajstva.

Zar nije paradoksalno, da u vremenu kada se stalno naglašava sinodalnost, da jedan dio Crkve nema pravo glasa?

Pojam, ako ne i stvarnost, sinodalnosti mora biti predmetom druge vrste razmatranja, povijesnog, doktrinarnog, kritičkog i pastoralnog. U sadašnjoj fazi, uz nekoliko iznimaka, pojavili su se samo zahtjevi i tvrdnje određenog ruba Crkve. Za neke je riječ o izgradnji sinodalne Crkve. Ovdje se slažem sa zabrinutošću o. Kemlina: je li misterij Crkve primljen ili konstruiran? Mnogo je posla koji treba obaviti na proučavanju biblijskih, patrističkih, povijesnih, teoloških i pastoralnih temelja sinodalnosti. Ali već sam iskusio da neki od zagovornika ovog novog načina “vođenja Crkve“ nisu previše otvoreni za dijalog, za proturječja, za razumnu argumentaciju…

Ne bi li se dopuštenje za slavljenje tridentskog obreda moglo smatrati jednim od lijekova za kolaps vjerničkog života u naše vrijeme?

To mi se čini očiglednim.

Izvor