Naslovnica Crkva Povjerenje u Isusa nešto je najljepše što nam se može dogoditi

Povjerenje u Isusa nešto je najljepše što nam se može dogoditi

356
0

Draga braćo i sestre, prvi dan u tjednu, tj. nedjelja, u evanđeljima je prepun milosnih događaja. Veoma rano toga dana žene odlaze na grob i susreću se s praznim grobom, popodne dvojica učenika na putu u Emaus susreću Uskrsloga i napokon navečer Isus se objavljuje svojim učenicima. Taj prvi dan u tjednu, nedjelja, u Crkvi se liturgijski slavi osam dana. I danas je taj prvi dan u tjednu jer Crkva ovaj vremenski period od nedjelje do nedjelje slavi kao jedan dan. No drugi dio evanđelja govori nam i o pravom vremenskom periodu kad je prošlo cijelih osam dana i kad su apostoli ponovno bili na okupu, ali ovaj put s Tomom koji je u narodu dobio naziv nevjerni. Dakle nakon osam dana i apostol Toma se konačno susreće s Kristom. On je bio uvjeren kako je Isus mrtav i nije se obazirao na tvrdnje svojih prijatelja koji su vidjeli Gospodina. Vrlo često i u svijetu se događa slično. Bog je mrtav – svečano je proglasio jedan filozof prije nešto više od jednog stoljeća.

No vratimo se za sada apostolu Tomi. Kada se Isus ponovno ukazao svojim učenicima među kojima je i Toma, sam ga je pozvao da ispuni svoju zakletvu i prinese prst u biljeg čavala. Isus pokazuje svoje proslavljene Rane kao dokaz njegovog identiteta. Toma se ne usuđuje to učiniti, nego izriče čin vjere: “Gospodin moj i Bog moj”. Ovaj nevjerni apostol sada odbacuje svoje sumnje. Isusove proslavljene rane izliječile su njegovu nevjernost. Za nas je vrlo bitan Isusov odgovor na ovu Tominu ispovijest vjere. On mu kaže: “Budući da si me vidio – povjerovao si. Blaženi oni koji ne vide a vjeruju!” Ta se misao osobito odnosi na nas koji Krista ne vidimo u tijelu nego samo u duhu.

Draga braćo i sestre, koliko li smo se samo često našli u Tominoj ulozi? Koliko li smo se samo često poput njega zakleli: Dok ne vidim neću vjerovati? No samo krjepost vjere može svemu oko nas dati svoj smisao. Naravno da smo slabi ljudi, i uvijek želimo neku potvrdu ili nagradu za dobro koje činimo. Sveti je Ivan od Križa uvijek govorio svojoj duhovnoj djeci kako ne smiju priželjkivati objave ili koje-kakva ukazanja. To Gospodin daje onima kojima on hoće. A prava vjera ogleda se samo u onoj Isusovoj – blaženi koji ne vide, a vjeruju to jest u predanju Gospodinu.

Svima nam je poznata sveta Majka Terezija iz Calcute koja je gotovo pola stoljeća svog života provela u pomaganju siromasima. Sama je svom duhovniku posvjedočila kako je kroz četrdeset godina bila zahvaćena tamom vjere. Nije imala nikakvog nutarnjeg osjećaja u postojanje Boga, nije pronalazila utjehe u Gospodinovu naručju. No unatoč tome sve je radila kao da posjeduje duboka mistična iskustva. Potpuno se predala Gospodinu, vjerovala je iako nije vidjela tj. osjećala i za taj trud primila je nagradu svetosti te uzdignuta na čast oltara. Ovo vam govorim jer želim pokazati kako svetci ne postaju samo oni koji su imali velika duhovna iskustva nego oni koji su se predali Gospodinovoj volji. Snažno mistično iskustvo ne jamči svetost. Vrlo lako ono može prouzrokovati oholost kod pojedinca i biti uzrokom našeg pada u samodostatnost. Zato je uvijek bolje ići malim putem predanja Božjoj volji uz one Jobove riječi: “Gospod dao – Gospod oduzeo, hvaljeno bilo ime Gospodnje”.

Taj put vjere savršeno je oslikan u liku apostola Tome. Na jednom mjestu u evanđelju on poziva apostole da pođu za Isusom kako bi umrli s njim, na posljednjoj večeri ta je vjera već slabija i pita se pa kamo to odlazi Gospodin. Nakon Isusove smrti on gotovo više ni ne vjeruje Isusovoj riječi, ali susret s Uskrslim donosi novi zanos u njegovo srce i on zahvaćen novom ljubavlju pronalazi novi zanos vjere te je zaista i mučeničkom smrću dao svjedočanstvo za vjeru. I u našemu životu je to tako. Postoje trenutci savršenog predanja Gospodinu, postoje trenutci kada smo mlaki pa i oni kada smo na ivici nevjerovanja. Prvo stanje, tj. stanje savršenog predanja mora biti snaga za druga dva stanja. Lako je vjerovati kad vidiš, ali treba biti vjernik i kad nam se čini da se sve ruši. Tada je važno pouzdati se u Gospodina i vjerovati.

Draga braćo i sestre, današnja nedjelja tradicionalno se naziva bijelom nedjeljom jer su novkrštenici nakon krštenja u vazmenoj noći na današnji dan dolazili u bjelini na svetu Misu. Prije 20ak godina, u godini velikog jubileja, sveti papa Ivan Pavao II, potaknut viđenjima svete Faustine Kowalske, ovu je prvu nedjelju po Uskrsu nazvao i Nedjeljom Božjeg milosrđa. Čitao sam neki dan promišljanje jednog uglednog profesora, koji mi je svojevremeno i predavao, u kojemu kaže kako je danas govor o Božjem milosrđu obična farsa. Zašto je tako radikalan? Zato što, kako je objasnio, i s čim se u potpunosti slažem, danas nema govora o grijehu. A ako nema govora o grijehu govor o milosrđu je bespotreban.

Rekao sam kako je papa Ivana Pavao II ustanovio nedjelju Božjeg milosrđa nadahnut Isusovim objavama poljskoj redovnici Faustini Kowalskoj. Tko je pročitao njezin Dnevnik i sam se može uvjeriti da govor mnogih o nedjelji Božjeg milosrđa uopće nema dodirnih točaka sa svetičinim viđenjima. Stranice Faustininog dnevnika prepune su govora o Božjoj srdžbi, o Božjoj kazni kojom želi kazniti čovječanstvo, te kao posljednju luku spasa daje pomoć svog Milosrđa. I sama svetica svjesna svoje grješnosti i grješnosti svog naroda i svijeta nije prestajala činiti pokoru kako bi ublažila Božju srdžbu i izmolila milost da Gospodin zadrži svoju kaznu. Danas, unatoč tvrdnji Svetog Pisma po Starom i Novom zavjetu, mnogi će reći kako Bog ne kažnjava, kako je pakao prazan, kako je govor o sudu za današnjeg čovjeka prestrašan, kako djeca dožive stres kad im se priča o vječnoj propasti duše. No ako šutimo o ovome znači da ni milosrđe nije potrebno. Govor o milosrđu bez govora o Božjoj pravdi potpuno je besmilen. Papa je Benedikt XVI rekao kako je tvrdnja da je Bog pravedan prava radosna vijest jer znam da ću za svoj trud biti nagrađen u Nebu, i da će onaj koji mi svjesno nanosi zlo, a ne kaje se snositi za to posljedice na konačnomu sudu.

No kako u cijeloj situaciji našeg grješnog stanja ne bismo ostali bespomoćni, Gospodin nam pruža ruku svoga milosrđa. On po svetoj Faustini za današnju nedjelju poručuje: “Želim da svetkovina milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga su dana otvorene nutrine mojega milosrđa i ja izlijevam čitavo more milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Neka se nijedna duša ne boji meni približiti, makar joj grijesi bili crveni kao skerlet.” Dakle ključno je doći k njemu. Ako ne dođemo k njemu, ako se ne obratimo nema ništa od milosrđa. Jer kako je rekao sveti Augustin: “Bog nas je bez nas otkupio svojom smrću i uskrsnućem ali nas bez naše suradnje neće spasiti”.

Draga braćo i sestre, dokle god smo svjesni potrebe obraćenja i dokle god se trudimo hoditi putem obraćenja, pa makar i svaki dan po nekoliko puta padali, ukoliko poslije svakoga pada ustanemo ne trebamo se bojati Božje kazne, jer po neizmjernom Božjem milosrđu bit ćemo nagrađeni za svoj trud. A kako bi naša vjera ostala čvrsta moramo ju hraniti. Vjeru hranimo nedjeljnom misom, čitanjem Svetog pisma i djelima ljubavi. Povjerenje u Isusa nešto je najljepše što nam se može dogoditi. Bio nam na putu vjere na pomoći zagovor Kraljice neba koja je u noći križa sačuvala neokaljanu vjeru te zavrijedila uživati radosti Krista Uskrsloga. Amen.

Vlč. Daniel Katačić