Naslovnica Papa Franjo Povratak u budućnost ili prošlost?

Povratak u budućnost ili prošlost?

589
0

Skupina visokorangiranih prelata i teologa sastala se krajem prošlog mjeseca u Chicagu na konferenciji na temu „Papa Franjo, Drugi vatikanski koncil i put prema naprijed”. Konferenciju su organizirali instituti na Sveučilištu Loyola, Boston Collegeu i Sveučilištu Fordham, uz organiziranu pomoć Michaela Seana Wintersa iz National Catholic Reporter (NCR).

Jedan od sudionika, kardinal Oscar Rodriguez Maradiaga, opisao je za National Catholic Reporter ono što je vidio kao svrhu događaja: „Suočeni smo s takozvanim ‘protivljenjem’ papi. Pokušavaju graditi zidove, vraćajući se unatrag – gledajući staru liturgiju ili možda stvari prije Drugog vatikanskog koncila”. Imena sudionika konferencije nisu javna, ali se može pretpostaviti da pretpostavljena „oporba” nije bila zastupljena.

Očito je da u Crkvi postoji protivljenje papi Franji, iako je teško definirati što točno definira oporbu. No, čitajući izvješće na internetskoj stranici National Catholic Reporta o konferenciji u Chicagu, na pamet mi pada logička falacija naziva strašilo (prikazivanje nečijih argumenata na krivi način).

Neke od tema o kojima se raspravljalo u Chicagu su (opet, prema izvješćima National Catholic Reporta): „utjecaj konzervativaca u procesu financiranja katoličkih društvenih pokreta i medijskih tvrtki; polarizacija i podjela među američkim biskupima; trenutno obrazovanje u američkim sjemeništima i nevoljkost nekih američkih biskupija da provedu [sinodu].

Svatko tko je upoznat s američkim katolicizmom ili sa stavovima oko crkvenih pitanja onih koji su organizirali konferenciju, lako može pogoditi na koga se misli pod „oporbom“.

Konferencija iza zatvorenih vrata odabranih biskupa i teologa – zajedno s prijateljskim novinarima – sponzorirana od strane bogatih instituta na bogatim sveučilištima kako bi se raspravljalo o zloćudnom utjecaju novca u Crkvi i nedostatku otvorenosti prema sinodalnosti među nejasno definiranom “opozicijom” je ne toliko podla koliko je smiješna.  Nitko ne bi trebao zamjeriti sudionicima konferencije što opet žele priliku da iznesu svoje stavove. Dapače, nadam se da je konferencija bila poučna za sve sudionike.

Jedno od glavnih predavanja na konferenciji u Chicagu, prema agenciji National Catholic Reporter, održao je Massimo Faggioli, povjesničar iz Villanove. „Oporba papi Franji”, kaže Faggioli, „ukorijenjena je u protivljenju Drugom vatikanskom koncilu – teološkoj krizi koja nije započela Franjinim pontifikatom”.

Kako to da je protivljenje papi Franji počelo prije nego što je postao papa? Faggioli krivnju prvenstveno svaljuje na papu Benedikta XVI. Navedeni papa se slavno suprotstavio „hermeneutici diskontinuiteta i raskida“ – pogrešci koju su napravili i tradicionalisti i progresivci – s „hermeneutikom reforme“, koja dopušta određene diskontinuitete, ali čuva, prema riječima Benedikta, „kontinuitet jednog subjekta – Crkve koju nam je Gospodin dao”. Benedikt XVI. je nastavio: „Upravo u toj kombinaciji kontinuiteta i diskontinuiteta na različitim razinama sastoji se sama priroda istinske reforme”.

Ali ova dihotomija između kontinuiteta i diskontinuiteta, tvrdi Faggioli, ubrzo je započela svoj vlastiti život, proširivši se i transformirajući se izvan Benediktove izvorne namjere u percipiranu dihotomiju između „raspada“ i pukog „kontinuiteta“. U toj se novoj fazi svaki diskontinuitet između koncilske i postkoncilske Crkve shvaćao kao prekid, a time i nelegitiman, čime se zatvaraju vrata čak i „diskontinuitetima” autentične reforme.

Teza je zanimljiva i ima neke elemente istine. Kao prvo, ideja da većina ili čak mnogi katolici– čak i među onima u „oporbi“ – sve diskontinuitete u crkvenom životu između pretkoncilske Crkve i danas vide kao nelegitimne jednostavno nije održiva. Crkva je u velikoj mjeri postkoncilska crkva, čak i ako to nije na način na koji bi Faggioli želio.

Drugo, i još važnije… Što god kardinal Maradiaga ili profesor Faggioli mislili, vrlo malo katolika želi se vratiti u 50-e; a još manje ima onih koji se žele vratiti u 70-e.

I to, mislim, više od svega drugog objašnjava ambivalentnost Amerike prema papi Franji. Zašto? Jer, s pravom ili ne (pogrešno, tvrdio bih), veliki broj katolika u ovom pontifikatu vidi pokušaj povratka pastoralnim strategijama i prioritetima koji su bili obilježje najpogubnije ere u američkoj katoličkoj povijesti. Godine neposredno nakon Koncila bile su katehetska, liturgijska i pastoralna katastrofa. I uz to dolazimo do činjenice da se to isto doba poklopilo s najgorim danima krize za Crkvu, a riječ je o zlostavljanju maloljetnika u ovoj zemlji.

Drugim riječima, „diskontinuitet” koji potiče američku ambivalentnost oko ovog pontifikata nije opaženi diskontinuitet između razdoblja prije i poslije koncilskog razdoblja, već naglašeni diskontinuitet između postkoncilske vizije Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. i pažljivo odabrana slika Franje kao posljednje, najbolje nade za uskrsnuće postkoncilske revolucije koju su trideset pet godina kočili Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.

Tko je osmislio takvu karikaturu pape Franje? Zašto se uopće o ovome raspravlja i zašto neki (liberalni) katolici polažu velike nade u sam pontifikat pape Franje računajući da će konačno prevladati neuspjehe svojih neposrednih prethodnika, omogućivši „progresivcima” pobjedu? Pretpostavljam da bi neki od ljudi na toj konferenciji u Chicagu mogli odgovoriti na ta pitanja, ali kao što sam spomenuo, popis sudionika nije objavljen.

Nadalje, nisam sasvim uvjeren da papa Franjo želi vratiti sat u 1977. godinu. Iako su neki dodijeli Franji ulogu progresivnog revolucionara, bilo je previše onih, kako unutar tako i izvan Crkve, koji su previše željeli vjerovati toj karikaturi – bilo u nadi ili u strahu.

Papa Franjo je još uvijek papa spreman „napraviti nered“, a Sinoda o sinodalnosti u listopadu mogla bi izazvati neke nove iskre. Ali povratak na staro neće se dogoditi. Za svakoga tko bi samo što prije ostavio u prošlosti crkveno ludilo 70-ih, to je ohrabrujuća pomisao. To nije put naprijed i nikada neće biti.

Izvor