Naslovnica Crkva Površne propovijedi uvukle su nas u pastoralno opasan stav prema smrti i...

Površne propovijedi uvukle su nas u pastoralno opasan stav prema smrti i Sudu

741
0

Nedavno je u svjetskim medijima objavljen članak u kojem stoji kako su ”roditelji adolescenta koji si je oduzeo život u američkom gradu Temperance izrazili nezadovoljstvo nakon što ga je katolički svećenik na sprovodu kritizirao zbog samoubojstva”, piše BBC a prenosi  Jutarnji list . (Inače, ovaj članak je tog dana na portalu Jutarnjeg bio obilježen kao najčitaniji).

Otac Don LaCuesta je prilikom propovijedi postavio pitanje hoće li 18-godišnji Maison Hullibarger ući u raj, a to je šokiralo obitelj i prijatelje pokojnog mladića.

Nadležna Nadbiskupija grada Detroita je ocu LaCuesti nakon toga zabranila vođenje sprovodnog obreda, ali Hullibargerova obitelj nije zadovoljna tom odlukom već žele da svećenik bude otpušten.

Katolička vjera naučava da je samoubojstvo neoprostiv grijeh. Tek nedavno je Crkva dala tumačenje prema kojem težak psihički pritisak može biti argument za oprost onima koji su si oduzeli vlastiti život.

Roditelji preminulog mladića su prije sprovoda molili za pomoć svog svećenika oca LaCuestu. ‘Htjeli smo proslaviti način kako je Maison živio, a ne kako je umro. Ali svećenik je propovijed iskoristio da bi napao naše dijete’, kazao je otac preminulog Maisona Jeff Hullibarger za lokalne novine.

‘Osudio je naše dijete i nazvao ga grješnikom. Čak je šest puta uzastopce spomenuo riječ ‘samoubojstvo’, kazao je otac preminulog Maisona.

Osvrt na ovaj ‘događaj’ prenosimo s bloga profesora kanonskog prava Ed Petersa (ovdje i ovdje):

Nakon čitanje teksta homilije koju je otac Don LaCuesta izrekao na sprovodnoj misi zbog koje je bio razapet u tiskanim i elektronskim medijima, pa čak (pretpostavljam privremeno dok se ne razjasne činjenice) lišen ovlasti propovijedanja od strane mjesnog biskupa, sve što mogu reći je- neka Bog blagoslovi oca LaCuesta.

Napominjem, prvo, koliko je ova propovijed kratka. Savršeno u skladu s kanonskim i liturgijskim normama za takve slučajeve.

Još važnije i potpuno suprotno načinu na koji je LaCuestaova propovijed bila prikazana u medijima, pakao se ne spominje nigdje, nigdje, niti bilo koji drugi izraz koji bi tog mladića povezao s njim, a umjesto toga vidim jasan podsjetnik na Kristovo milosrđe ponovljen barem šest puta. Također sam uočio moralnu ozbiljnost samoubojstva – čija se stopa danas približava epidemijskim razmjerima među Amerikancima – izravno se spominju i otvoreno priznaju strahovi zbog vječnih posljedica samoubojstva, ali također primjećujem utješne reference o tome koliko Bog više zna o nečijem životu, više i od onih koji su mu bliski i koliko ovo dublje, božansko znanje ostavlja nama ostalim smrtnicima, koji su u tuzi zbog samoubojstva, prostora za stvarnu nadu.

Zašto je ta pogrebna propovijed uzrokovala takve reakcija u medijima?

Prvo, stoljećima su, sve do prije jedne generacije, kontroverze zbog homilija na katoličkim pogrebima zbog samoubojstava bile nepoznanica zbog jednostavnog razloga- Crkveno pravo zabranilo je sve sprovode za samoubojice, pa nije ni moglo biti takvih pogrebnih propovijedi (vidi 1917 CIC 1240 § 1, br. 3.). Međutim, s pojavom ‘koda Ivana Pavla II.’ zabrana sprovoda za samoubojice je ukinuta (vidi 1983. CIC 1184). Istina, ostaje kvalificirano ograničenje za pogrebe onima koji umiru u “očitom grijehu” (i samoubojstvo je neupitno teški grijeh, vidi CCC 2280-2281), ali je gotovo univerzalna pastoralna praksa da se sprovod za samoubojicu može odobriti u svjetlu legitimnih pitanja, između ostalog, poput vjerojatno ozbiljnog psihičkog poremećaja, koji posjeduje netko tko si odjednom oduzme život (CCC 2282) i poslušno doktrinarnoj zdravoj nadi da će, na nama nepoznat način, Bog spasiti takve osobe (Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život. CCC 2283).

Drugo, ništa u liturgijskom ili kanonskom zakonu ne ukazuje na to da se katolički sprovodi trebaju služiti kao “proslave života pokojnika”. Umjesto toga, primarni fokus pogrebnih obreda je na “Kristovom uskrsnom otajstvu”. Prema Američkoj biskupskoj konferenciji, Crkva se na sprovodnoj liturgiji okuplja s obitelji i prijateljima pokojnika da hvale i zahvaljuju Bogu za Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću, predaju pokojnika Božjem milosrdnom milosrđu i suosjećanju, i traže snagu u proglašenju uskrsnog otajstva. Dakle, pogrebna liturgija je čin klanjanja, a ne samo izraz tuge. Dopuštene su kratke riječi sjećanja na pokojnika (obično neposredno prije kraja sprovodne mise), no one su kratke i ništa slično slavlju ili “slavljenju života” nekoga tko nije više s nama.

Treće, iako svaki katolik treba umrijeti u nadi spasenja, nitko ne umire sa sigurnošću spasenja, činjenica koja, pak, obvezuje obitelj, prijatelje i širu kršćansku zajednicu da mole za pokojnike – bez obzira kako su umrli – i izbjegavaju stavove koji obeshrabruju molitve za mrtve, kao što se događa s modernim načinom razmišljanja prema kojem su, u osnovi, svi dobri i svi idu u raj. Takvo razmišljanje postalo je uobičajeno među svećenicima i laicima i utjecalo je na sveopći stav prema smrti, Sudu i smislu pogreba. Takav traljav govor zavukao je mnoge u površno ugodan, ali doktrinarno neupadljiv i pastoralno opasan način razmišljanja o smrti – bilo da je riječ o samoubojstvu ili nekom drugom uzroku smrti.

***

Katekizam Katoličke crkve (KKC):

2280 Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo.

2281 Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga.

2282 Ako je počinjeno s namjerom da posluži za primjer, osobito mladima, samoubojstvo se također opterećuje težinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu.

Ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost.

2283 Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.