Naslovnica Crkva Pozvani smo braniti svoju vjeru, a ne samo ‘ljubiti neprijatelje’

Pozvani smo braniti svoju vjeru, a ne samo ‘ljubiti neprijatelje’

883
0

Mnogi katolici smatraju kako je čak neprikladno boriti se protiv vjerskih neprijatelja. Uostalom, nije li naša vjera religija ljubavi? Zar nam Isus ne govori da ljubimo svoje neprijatelje? Kako možemo ljubiti svoje neprijatelje ako smo zauzeti borbom protiv njih?

Pretpostavimo da branite srednjovjekovnu tvrđavu. Pretpostavimo da vašu tvrđavu napada neprijatelj – neprijatelj koji će, ako prevlada, srušiti vašu tvrđavu do temelja i rastjerati sve njezine stanovnike.

Vaša tvrđava ima četiri zida – sjeverni zid, južni zid, istočni zid i zapadni zid. Imate 1.000 ljudi koji brane tvrđavu, a ravnomjerno ste ih raspodijelili tako da po 250 brani svaki od četiri zida.

Prije nekoliko minuta ste shvatili da je neprijatelj, čije snage nadmašuju vaše za oko pet ili šest puta, svim silama započeo veliki napad na jedan od vaših zidova, zapadni zid. Što ćete učiniti? Koju ćete opciju odabrati?

(a) Hoćete li većinu svojih branitelja povući sa sjevernog, južnog i istočnog zida, dajući im zadatak da obrane zapadni zid?

(b) Ili ćete ostaviti po 250 branitelja na sjevernim, južnim i istočnim zidovima, dok ćete istovremeno reći većini branitelja na vašem zapadnom zidu (zidu pod napadom) da je vrijeme za predah i da odu na ručak?

Naravno, samo bi idiot odabrao opciju (b). A ipak, to je upravo opcija koju Katolička Crkva u Sjedinjenim Državama (i velikom dijelu Europe) bira posljednjih desetljeća.

Naša tvrđava, katolička vjera, za koju vjerujemo da ju je utemeljio Isus Krist, Bogočovjek, pod velikim je napadom neprijatelja koji dolaze pod različitim imenima: ateisti, sekularisti, sekularni humanisti itd.

Šezdesetih godina neprijatelj je započeo žestoki napad na jedan od naših “zidova”. Koji? Je li napao naše vjerovanje u Trojstvo? Ili Utjelovljenje? Ili Gospino začeće? Ili Uskrsnuće? Ili Pomirenje? Ili Transsupstancijaciju? Ili život nakon smrti? (Naša katolička tvrđava zapravo ima puno više od četiri zida.)

Ne, njegov napad je posebno bio usmjeren na našu spolnu etiku; našu etičnost čistoće; naše uvjerenje (vrlo čudno vjerovanje u očima naših neprijatelja) da spolni čin treba biti rezerviran za muškarca i ženu koji su u zajedničkom braku.

***

Kako su američki (i europski) katolici, pod vodstvom naših biskupa, za koje vjerujemo da su nasljednici apostola, reagirali na ovaj veliki napad? Jesmo li branili svoju drevnu spolnu etiku? Jesmo li inzistirali da seks izvan braka nije u redu? Jesmo li osudili pobačaj? Jesmo li pokazali žaljenje zbog pojave homoseksualnosti? Jesmo li izrazili svoj čuđenje i užasnutost činjenicom da tako perverzna stvar kao što je istospolni brak opće može biti prihvaćena?

U većini slučajeva, odgovor na ta pitanja je bio definitivno “ne” ili “da, ali vrlo mlako”. Kada je zid čistoće naše katoličke tvrđave bio pod žestokim napadima, nismo požurili s rezervnim snagama kako bi ga obranili. Umjesto toga, povukli smo branitelje s tog zida, kao da nam je bilo neugodno što ga branimo. Pustili smo neprijatelje da se popnu preko našeg zida. Pustili smo ih da uđu u tvrđavu – gdje će, kad unište naša uvjerenja o spolnosti, lako uništiti sva ostala.

A neprijatelju je pomoglo to što je unutar zidina imao katoličku petu kolonu.

Naravno, nisu svi američki (i europski) katolici bili jednako mlaki u svojoj obrani zida čednosti. Tu i tamo se nađe hrabri biskup ili župnik, a na mnogim mjestima i hrabri laici, posebno žene, koji se bore protiv pobačaja. Ali što je mogla ta nekolicina među tako brojnim vanjskim neprijateljima i toliko nominalnih, ali mlakih prijatelja?

Katolička vjera, sa svim učenjem i sakramentima i moralnim pravilima, ne postoji kao puka apstrakcija. Ona je konkretna stvar. Postoji u povijesnim situacijama – situacijama koje se često mijenjaju.

U bilo kojem trenutku ili mjestu okružena je mnogim povoljnim ili nepovoljnim socijalno-kulturno-ekonomskim okolnostima. Uvijek joj prijeti ovaj ili onaj neprijatelj, bilo vanjski ili unutarnji. I u svom pokušaju da učini ono što je uskrsli Krist zapovjedio (Matej 28,19): “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode”, mora prilagoditi svoje obrambene strategije, nekad naglašeno braneći ovaj zid, nekad onaj zid.

Nekad davno, veliki vanjski neprijatelj bio je gnosticizam; kasnije, i kroz mnoga stoljeća, veliki neprijatelj bio je Islam; kasnije se pojavio još jedan- protestantizam. Crkva se branila uzvraćajući udarce točno u onom trenutku u kojem je neprijateljski napad bio najintenzivniji; i posebno je bila netolerantna prema unutarnjim neprijateljima (“petoj koloni”) koji su suosjećali s vanjskim neprijateljima – unutarnjim neprijateljima kao što su arijanci, ikonoklasti i jansenisti.

Danas je veliki vanjski neprijatelj sekularni humanizam. A veliki unutarnji neprijatelji su oni katolici koji ne žele povući jasnu crtu između katoličanstva i sekularizma, nego žele zamagliti crte koje ih razdvajaju. Žele marginalizirati katoličko učenje o čistoći; odnosno, ne žele biti optuženi da su “opsjednuti“ abortusom i homoseksualnošću. Umjesto toga, radije se bave programom “socijalne pravde” koju su uvelike definirali sekularni humanisti.

Mnogi katolici smatraju kako je čak neprikladno boriti se protiv neprijatelja vjere. Uostalom, nije li naša vjera religija ljubavi? Zar nam Isus ne govori da ljubimo svoje neprijatelje? Kako možemo ljubiti svoje neprijatelje ako smo zauzeti borbom protiv njih?

Pa, katolička vjera postoji u svijetu oko 2000 godina i za sve to vrijeme borila se protiv neprijatelja, i vanjskih i unutarnjih. Ako mislite da je suština katolicizma zapovijed “Budi dobar”, onda se ne želite boriti, jer je borba neugodna. Ali ako smatrate da je prava katolička vjera ona koja postoji već 2000 godina, tada ćete uskočiti u borbu i radovati joj se.

Jer katolicizam, i to mislim na istinski katolicizam, je vojujuća vjera.

Izvor

Povezana slika