Naslovnica Crkva Prikaz kolapsa Katoličke Crkve u Francuskoj i drugdje

Prikaz kolapsa Katoličke Crkve u Francuskoj i drugdje

1096
0

Malo je znanstvenika pažljivije od francuskog povjesničara Guillaumea Cucheta proučavalo opseg, uzroke i učinke kolapsa zapadnog katoličanstva od sredine do kraja dvadesetog stoljeća.

Francuska, najstarija kći Crkve, prešla je s dvadeset pet posto posjećenosti nedjeljne mise 50-ih na manje od dva posto; kolaps uključuje regije u kojima je posjećenost tjedne nedjeljne mise dosegla devedeset sedam posto kasnih 50-ih (ovo se odnosi na Belgiju, Quebec i tako dalje). Kvalitativni argumenti „ali oni su sada bolji katolici!“ sve se rjeđe čuje.

Ovo je katastrofa koja je izazvala ogromnu raspravu, ali je ostala nedovoljno obrađena ili objašnjena. Nekad se moglo čuti da će povjesničari dvadeset prvog stoljeća morati analizirati opsege, uzroke i učinke kolapsa zapadnog katolicizma od sredine do kraja dvadesetog stoljeća.

Počeli su to činiti, i to ništa opreznije, trezvenije i poučnije od francuskog povjesničara Guillaumea Cucheta, profesora povijesti na Sveučilištu u Parizu (Panthéon-Sorbonne). Naslov njegovog glavnog djela na tu temu je vrlo zanimljiv, tj. naslov glasi Kako je naš svijet prestao biti kršćanski: Anatomija kolapsa. Obiluje činjenicama i brojkama (uključujući statističke karte) i izbjegava neozbiljne spekulacije; iz toga je razloga primio nekoliko prestižnih književnih nagrada od francuske države. Ova knjiga, kao i ostatak Cuchetove produkcije, pridonosi našem razumijevanju onoga što se dogodilo, dok pažljivo postupamo i izbjegavamo polemike.

Kako knjiga još nije prevedena na engleski jezik, ovdje sažimamo njegova istaknuta otkrića i analize.

Prva činjenica koju Cuchet iznosi – oslanjajući se na izvrstan pretkoncilski sociološki rad Fernanda Boularda i drugih – pokazuje iznenađujuću snagu francuskog katolicizma od 30-ih do 60-ih prošlog stoljeća; Boulardova istraživanja ranih 60-ih pokazuju da se devedeset osam posto izjasnilo rimokatolicima. Istina, neka područja su bila manje religiozna, dok su druge regije (Vendee, Flandrija…) bilježile devedeset četiri posto francuske djece krštenih već sa tri mjeseca od rođenja (za razliku od trideset posto u razdoblju od sedam godina od rođenja). Boulardov rad, sažet u poznatoj knjizi o katoličkoj praksi, općenito je bio uznemirujući za francuski episkopat koji je bio zabrinut zbog tvrdnje da je Francuska možda misijsko područje (još uvijek se na nju pozivaju mnogi koji tvrde da nije sve bilo uredu  40-ih i 50-ih). Doista, tijekom tih desetljeća, tri četvrtine misionara Katoličke Crkve u inozemstvu bili su francuski svećenici, redovnici i redovnice.

Zatim Cuchet razotkriva nekoliko mitova vezanih za vrijeme kolapsa. Konvencionalna katolička historiografija datirala je događaje “prije“ i “poslije” 1968. Konzervativci su te godine vidjeli generalizirani slom tradicionalnog društva (čuveni štrajkovi u svibnju 1968. među radnicima i studentima) koji je utjecao na patrijarhalnu strukturu obitelji, poštivanje autoriteta, ali napose odnos prema religijama. Progresivni katolici protivili su se usporavanju ili poništenju nužnih reformi Drugog vatikanskog sabora; s ove točke gledišta enciklika Humanae Vitae Pavla VI. iz 1968., koja isključuje moralnost kontracepcije izdala je Koncil, srušila nade običnih katolika i pomogla pražnjenju crkava.

Cuchet, ponovno se oslanjajući na rad Boularda i drugih iz kasnih 60-ih, pokazuje da kolaps vjerske prakse među katolicima u Francuskoj datira tri godine prije 1968., točnije 1965. On je naziva „godinom pada“ ili „kolapsa”. Kako ističe Cuchet, ta je stvarnost zbunjivala Boularda i biskupe koje je izvještavao u vrijeme „ideološke svetosti Drugoga vatikanskog sabora”, iako su do tada biskupi mogli naslutiti da su se određene nade izjalovile, više nisu bili zainteresirani za takve kvantitativne studije. Zapravo, Boulard je nastavio svoje istraživanje na sveučilištu i nastavio ih sve do svoje smrti 1977. Cuchet je imao pristup korespondenciji i studijama od Boularda u razdoblju od 1965. do 1977., jer mu je sinulo da se nešto drastično dogodilo.

Cuchet pokazuje da 1965. nije samo godina kolapsa u smislu posjećivanja mise, već isto tako – a ponekad čak i dramatičnije – u smislu sakramenta ispovijedi (sada „pomirenja”), krštenja i bolesničkog pomazanja. Brojke koje on iznosi potpuno su nepobitne.

Pitanje koje je Cuchet, profesionalni povjesničar, morao pokrenuti bilo je pitanje uzroka. Opipljiva je njegova nevoljkost da zakorači u minsko polje. Iako je trend tijekom nekoliko stoljeća bio polagani pad katolicizma, s nekoliko padova (Francuska revolucija) i ponovnog povratka na vrhunac (u devetnaestom stoljeću – sjetite se župnika Arškog i Svete Terezije – i nakon svakog svjetskog rata). Kolaps nakon 1965. je strm i iznenadan jer je bio potpuno neočekivan, a Boulard je bio među prvima koji su bili iznenađeni tako nekarakterističnim zaokretom u grafikonima koje je prikazivao cijelu generaciju. Zašto se to dogodilo u ovo vrijeme?

Cuchet se oprezno odvažio izvući sljedeći zaključak (str. 144): „Odakle može doći ovaj prekid, budući da je postojao prekid? Mora postojati događaj iza fenomena ovakvih razmjera, barem da bi ga isprovocirao. Moja je hipoteza da je to bio Drugi vatikanski sabor.“ On se ograđuje tvrdeći da a priori tekstovi Koncila nisu imali mnogo veze s propašću, dok priznaje da su, možda, neki aspekti liturgijske reforme ili teksta o vjerskoj slobodi moglo pridonijeti. No svakako, dodaje on, tekst o liturgijskoj reformi nije umanjio važnost nedjeljne liturgije – naprotiv!

Evo u glavnim crtama uzroka na koje se povjesničar poziva:

1) Nauk Koncila o vjerskoj slobodi u Dignitatis Humanae (iz prosinca 1965.). Primjena vjerske slobode teško da bi se mogla ticati društva u cjelini, budući da je takva sloboda postojala na Zapadu gotovo dva stoljeća. Stoga je primijenjena ad intra kao sloboda savjesti na način na koji su katolici pristupali svojim vjerskim obvezama (str. 146-147). To je značilo dopuštenje katolicima da sami odlučuju o doktrini i disciplinskim pitanjima (danas bismo govorili o „kafeterija katolicizmu”).

2) Postoji raskorak između “službenog katolicizma” nakon Drugog vatikanskog sabora i tradicionalne pučke pobožnosti. Kao ilustraciju ovog faktora, Cuchet primjećuje da je u svetištima u kojima se poštovala ova pobožnost, propadanje bilo daleko sporije nego u onima u kojima su se provodile nove pastoralne orijentacije (str. 148).

3) S tim u vezi Cuchet (str. 149) ističe da su neki elementi liturgije, iako se intelektualcima čine sekundarni, zapravo psihološke i antropološke odrednice. Spominje napuštanje latinskog jezika, pričest na ruku, minimiziranje ili uklanjanje prijašnjih obveza i tako dalje.

4) Često zaboravljeno načelo novih pastoralnih usmjerenja je visok standard očekivanja u pogledu razine predanosti katolika, koji je započeo 1960. i generalizirao se 1965. Prije Koncila, da bi krstili djecu od roditelja je zahtijevano obećanje da će dijete biti katehizirano (što je već bio slučaj), ali i višemjesečne pripreme koji će roditelji proći. Za razliko od toga Koncil je uveo da ako je župnik smatrao da su roditelji nedovoljno angažirani, mogao bi odgoditi krštenje – što je preokret pretkoncilske hitnosti da se djeca krste što je prije moguće. Brak u Crkvi prešao je put od sociološke konvencije do osobnog ulaganja i javne izjave vjere od koje su mnogi, iz različitih razloga, uzmicali (zbog osjećaja za pristojnost, diskreciju, jednostavna sramežljivost).

5) Što se tiče doktrine i promjena u katehezi, Cuchet se poziva na načelo koje je artikulirao filozof iz devetnaestog stoljeća Théodore Jouffroy; promjene u službenom nauku pretvaraju skromne ljude u skeptike. Uistinu, institucija koja priznaje da je jučer pogriješila može biti u krivu i danas. U tom smislu, Cuchet se usredotočuje na iznenadnu tišinu na propovjedaonicama (kao što je zabilježeno u župnim biltenima koji daju temu homilije) u vezi s četiri posljednja stvari (Posljednji sud, čistilište, raj i pakao); ostavljajući dojam da je svećenstvo ili prestalo u njih vjerovati ili više nije znalo o njima raspravljati, iako su to bile česte teme propovijedi sve do Drugog vatikanskog sabora; povjesničar Jean Delumeau govorio je o pretkoncilskoj “pastoralnoj strategiji straha“.

6) Još temeljnije, Cuchet govori o „kolektivnom izlasku iz kulture obvezne prakse pod bolom smrtnog grijeha“. Ta je praksa artikulirana u popisu obveza koje se općenito podučavaju kao „Crkvene zapovijedi”: sveti dani (takozvane „obveze”); nedjeljna misa; česta ispovijed grijeha; pričest na Uskrs; post (Čista srijeda, božićno bdijenja, Korizma); uskraćivanja mesa (svakog petka i nekad preko tjedna).

Iako su ove obveze bile ublažene (dani posta), ali nikad obustavljene u službenim tekstovima, rijetko su se više spominjale. Postupno smanjivanje euharistijskog posta (tradicionalno bez hrane ili pića trajalo je od ponoći do pričesti), koje je započeo Pio XII. 1953. (korištenje vode više nije prekidao post), dovelo je do njegovog praktičkog izumiranja od strane Pavla VI. (da postoji euharistijski post „jedan sat prije pričesti”) (str. 153). Ove izmjene su se isto tako povlačile za sobom društvene promjene: anegdotalno, Boulard je primijetio negativan učinak koji je kraj posta imao na riblje tržnice u Francuskoj. Dopuštenje da se nedjelja iščekuje subotnjom večernjom misom, dovelo je do desakralizaciji nedjelje, čiji se fokus sada pomaknuo na dokolicu (koju je sada rašireno posjedovanje televizora i automobila učinilo toliko dostupnijom). Uz to, Cuchet spominje da je u to vrijeme svećenstvo na te učinke gledalo u pozitivnom svjetlu, jer svećenik je mogao biti siguran da oni katolici koji još uvijek idu na nedjeljnu misu čine to „slobodnije i svjesnije“ (str. 155).

7) Na kraju, donesena je odluka da se iz crkava pusti njihova najpoučljivija populacija, a to su djeca. Pod prijašnjim katehetskim sustavom, osamdeset posto francuske djece je svake nedjelje prisustvovalo misi (sa ili bez roditelja) u pripremi za svoju „svečanu prvu pričest“, obred prijelaza zajedno s otmjenim ručkom u restoranu i darovima od rodbine. Cijeli su razredi, odjeveni u male bijele haljine i tamna odijela, prolazili kroz to u dobi od dvanaest godina. Tjedno prisustvovanje misi i mjesečna ispovijed bili su obavezni da bi se pristupilo ovom društveno obredu, nakon čega su mladi ljudi bili skloni nastaviti pohađati svetu misu. Međutim, do 1965. ovaj je sustav ocijenjen kao licemjeran te je doveo do smanjenja mlade populacije u Crkvi. Umirovljeni svećenici koncilske generacije povjerili su Cuchetu da su se osjećali oslobođenima od takvog tereta kao što je slušanje ispovijedi, posebno dječje, svake subote jer su to smatrali teretom koji „ždere vrijeme“. I drugi čimbenici mogli su igrati ulogu u gubitku većine djece koja su pohađala crkvu, uključujući duljinu obveznog školovanja, što je javnom školskom sustavu dalo dulje vrijeme za interveniranje između obiteljske tradicije i djeteta.

Takvi su, općenito gledano, rezultati Cuchetove pomne analize i razmišljanja o podacima koji okružuju neviđeni pad u grafikonu koji prati mjerljivu vjersku praksu među katolicima u Francuskoj. Ne može se poreći da, unatoč autorovom dobrotvornom tonu, to ipak predstavlja optužnicu protiv klera (biskupa i svećenika) na koje je pala odgovornost za provedbu Koncila.

Ono što se najsnažnije pojavljuje – i što autor dalje istražuje u svojoj reflektivnijoj i perspektivnijoj knjizi Ima li katolicizam još uvijek budućnost u Francuskoj? – nužno je sociološka dimenzija religije. Čitav kompleks zajedničkih vrijednosti, donekle održanih na okupu sustavom obaveza sa snažnim osjećaju povezanosti između religijske prakse i vlastite vječne sudbine, a inkarniran u sezonskim praksama (ponavljajući blagdani i postovi, obredi prijelaza), bio je jezgra katolicizma, dok je duša u ovoj analogiji bila stvarni osobni pristanak na naučavane istine i, u konačnici, predanost Kristu. Mnogi od onoga što Cuchet naziva „lažnim pastoralnim idejama“ svećenstva (tj. dobrim namjerama s katastrofalnim rezultatima) proizlaze iz platonističke ideje da bi odvajanje duše od tijela bilo u korist prvoga. Umjesto toga, naravno, nastupila je smrt i naš je svijet prestao biti kršćanski.

Najzanimljivije je usporediti slična djela u drugim zemljama – ne samo našoj vlastitoj – i vidjeti odražava li lokalna situacija, sa svojim posebnostima (Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama nije imala tradiciju svečane prve pričesti, niti je ikada bila većinska populacija), isti statistički pad, i u kojim godinama (je li i to 1965.?); budući da je Cuchetov rad možda preusko fokusiran samo na Francusku. Ali ovaj rad, u tandemu sa statističkim analizama Stephena Bullivanta o masovnom nestanku katolicizma u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama može pomoći da se točno odredi, i možda izbjegne ponavljanje uzroka velikih civilizacijskih promjena našega života.

Izvor