Naslovnica Crkva Prilagođavanje liturgije radi evangelizacije?

Prilagođavanje liturgije radi evangelizacije?

8188
0

Neki iskreni, vjerni katolici žele promijeniti misu kako bi postala pristupačnija. Vidimo to u mnogim misama za mlade, te u mnogim župama koje konstantno pokušavaju mijenjati liturgiju kako bi zadovoljili ukuse zajednice. Namjere tih promjena su možda plemenite: nadaju se kako će Misa postati privlačnija većem broju ljudi što bi dovelo do većeg broja vjernika u crkvama, a to je konačni cilj evangelizacije ( ili možda ipak ne?). No, ovdje se nameću dva pitanja: Je li svrha mise evangelizacija? I, jesu li ovi pokušaji da postanemo “relevantni” učinkovito sredstvo evangelizacije?

Kako bi odgovorili na ovo pitanje, moramo se osvrnuti na dane prvih kršćana koji su živjeli u Rimskom Carstvu kao mala, često progonjena sekta. Ono što ćemo tamo naći možda će iznenaditi mnoge moderne vjernike: sudjelovanje na misi je bilo strogo kontrolirano, a samo onima koji su već kršteni je bilo dopušteno sudjelovanje u euharistijskom slavlju. S jedne strane, moguća opasnost za kršćane je sigurno imala neke veze s ovim pravilom. U bilo kojem trenutku progon je mogao buknuti, a ako jest, ne biste željeli da neprijatelji svjedoče vašem sudjelovanju u zabranjenom vjerskom slavlju. No, to nije bio jedini razlog te zabrane; sakramenti Crkve prozvani su “misteriji”, a njihovo slavljenje se smatra najsvetijim činima u kojima čovjek može sudjelovati. Ako bi se omogućio ulazak strancima – nekrštenima – na neki način bi se omalovažavao sam liturgijski čin. Čak i nakon što je kršćanstvo postalo legalno, nekršteni su i dalje morali napustiti crkvu nakon mise katekumene (može se usporediti s onim što u Misalu Pavla VI zovu “služba Riječi”) iz poštovanja prema otajstvu i svetosti Euharistije. Vidimo ostatke te prakse u istočnom liturgijskom pokliču, “Ta vrata! Vrata” („Ta vrata, vrata naše svete Crkve pravoslavne, čuvaju anđeli i svetitelji.“) koji prethodi euharistijskoj molitvi: to je poziv čuvarima vrata kako bi se osiguralo da nekršteni ne svjedoče euharistijskoj žrtvi.

Možemo izvući dvije pouke iz prakse rane Crkve:

(1) misno slavlje se samo po sebi nije smatralo sredstvom privlačenja ljudi na kršćansku vjeru – jer nekršćanima nije ni bilo dopušteno prisustvovanje na misi, te se ne može koristiti za evangelizaciju; i

(2) ovo očito ograničenje nije negativno utjecalo na evangelizacijske napore rane Crkve, a oni su bili nevjerojatno uspješni. Kršćani su bili u stanju privući druge vjeri, ne kroz dovođenje na liturgiju s kojom bi se mogli identificirati, nego kroz življenje i propovijedanje moći Evanđelja. Istina je da je tijekom stoljeća Crkva dodala mnogo raskoši svojoj liturgiji; međutim, cilj tih dodataka nije privlačenje obraćenika, nego davanje veće slave Bogu.

Nadalje, praktično govoreći, nastojanje da se misu učini “relevantnom” je očito projekt osuđen na propast. Pokušavamo prilagoditi slavlje mise mjesnoj kulturi, ali ostaje činjenica da mi jednostavno ne možemo konkurirati s ovom današnjom kulturom, barem ne igrajući njihovu igru. Najkreativniji umovi na svijetu troše milijarde dolara svake godine proizvodeći zabavu za mase. Katoličke župe vjeruju da mogu oponašati kulturu i time privući nezadovoljne, ali su nažalost u zabludi. Ako treba izabrati između holivudskog poliranog proizvoda i siromašnih imitacija koje se znaju naći u lokalnoj katoličkoj župi, većina će izabrati originalnu stvar.

Znači li to da je Crkva osuđena biti neprivlačna mjesnoj kulturi?

Zapravo ne. Tajna prave ‘relevantnosti’ nije u pokušaju da se pobijedi kultura igrajući njihovu igru. Radije igrajmo našu igru – jednu koju smo usavršavali godinama. Već 2000 godina Katolička crkva slavi veličanstvenu liturgiju koja pobožno slavi Boga. Ove liturgije proizvele su neke od najuzvišenijih – i najljepših – proslava u povijesti čovječanstva. Paradoks je da stavljanjem fokusa na Boga, a ne čovjeka, mnogi muškarci i žene bivaju privučeni transcendentnom veličanstvenošću života u vjeri. U međuvremenu, banalna usredotočenost na ugađanje ljudima, te iste ljude brzo ostavlja nezadovoljnima i oni nastoje zadovoljiti svoju potrebu za transcendentnim negdje drugdje.

Izvor