Naslovnica Vatikan Problemi s kojima se kardinali moraju suočiti i dalje rastu

Problemi s kojima se kardinali moraju suočiti i dalje rastu

578
0

Financije Svete Stolice vjerojatno su u gorem stanju nego u bilo kojem trenutku od papinskog interregnuma 1922.; tada je trebalo posuditi novac za plaćanje same konklave jer je Vatikan za vrijeme Benedikta XV. gotovo bankrotirao u svojim naporima da pomogne izbjeglicama i ratnim zarobljenicima tijekom I. svjetskog rata. Bez obzira na reforme koje je papa Franjo uveo, Sveta Stolica se suočava sada s golemim, nefinanciranim mirovinskim obvezama; nesposobno upravljanje investicijama (ili još gore) nanijelo je ozbiljnu štetu vatikanskoj bilanci, a prihodi dramatično padaju.

Zatim, tu je i Crkva u Njemačkoj, čiji su mnogi vođe, kako izgleda, skloni preobrazbi njemačkog katoličanstva u oblik liberalnog protestantizma. Postoji li neko osporavano pitanje oko kojeg velika većina njemačkih biskupa i laici tijekom tekućeg njemačkog „Sinodalnog puta” nisu prihvatili sekularnu kulturu liberalizma? Je li vodstvo Crkve u Njemačkoj potpuno napustilo učenje čak i Drugog vatikanskog sabora da katoličanstvo živi u određenim doktrinarnim i moralnim granicama?

Tu je i ogromna rana klerikalnog spolnog zlostavljanja, pogoršana biskupskim vodstvom, nesposobnim odgovoriti na teške grijehe i zločine. Proteklih nekoliko godina pokazalo se da ova kriza nikako nije ograničena na Sjedinjene Države. U tom istom razdoblju također je postalo jasno da je premalo nacionalnih biskupskih konferencija usvojilo prakse transparentnosti i odgovornosti koje, unatoč ograničenjima i nedostatcima, sada karakteriziraju odgovor Crkve u SAD-u na ovu društvenu pošast.

A tu je i „vanjska politika” Svete Stolice i pretpostavke koje vode diplomaciju Svete Stolice.

Koliko je informiranih katolika, odnosno svećenika, spremno braniti trenutačnu politiku Svete Stolice prema Kini, koja je kineskoj komunističkoj stranci dala vodeću ulogu u odabiru biskupa? Vrlo malo, kladio bih se. Kritični glasovi među biskupima i kardinalima sada se mogu utišati iz odanosti (ili straha). Ali oni postoje i bit će saslušani kad papinski interregnum dopusti iskrenost. A ono što bi ti glasovi trebali reći (a vjerojatno i budu) jest da je trenutačna politika evanđeoska katastrofa. Bez obzira na tvrdnje vatikanskih diplomata da je „nešto trebalo poduzeti”, ostaje činjenica da je ono što je učinjeno, prekršilo vlastiti crkveni zakon, demoraliziralo kineske katolike odane Rimu, nije uspjelo ublažiti protukršćanski zanos kineskog režima niti stvorilo nove mogućnosti za taj režim da prodre i kontrolira kinesko katoličanstvo. Sve je to znatno otežalo katoličku evangelizaciju u Kini, čak i dok kineske protestantske zajednice nastavljaju rasti.

Zatim se dogodila nedavna situacija u Bjelorusiji. Dana 31. kolovoza 2020. nadbiskupu Minsko-Mogiljevskom Tadeuszu Kondrusiewiczu, koji je bio u posjetu obitelji u susjednoj Poljskoj, režim predsjednika Aleksandra Lukašenka zabranio je ponovni ulazak u Bjelorusiju (njegovu rodnu zemlju). Kondrusiewicz je podržavao brojne Bjeloruse koji su mirno prosvjedovali protiv onoga što je svaki objektivni promatrač znao da su namješteni predsjednički izbori početkom kolovoza prošle godine. Lukašenko i njegov režim očito su se uvrijedili zbog ove pastirske hrabrosti i smislili izgovore da kazne Kondrusiewicza, držeći ga podalje od njegove domovine.

Činilo se da je situacija riješena kada je nadbiskupu dopušteno da se vrati natrag u Bjelorusiju i proslavi Božić sa svojim narodom, koji ga je primio s oduševljenjem i štovanjem. Ali onda je 3. siječnja, na dan kad je napunio 75 godina, kanonski podnesena ostavka nadbiskupa Kondrusiewicza odmah prihvaćena i na njegovo mjesto imenovan apostolski administrator. Jesu li dvojica vatikanskih diplomata koji su poslani u Minsk radi pregovora o nadbiskupovu povratku u Bjelorusiju – od kojih ni jedan nije poznat po sposobnosti da se suprotstavi nasilnicima – pristali na dogovor kojim bi Vatikan uklonio smetnju za Lukašenkov režim, ako bi režim nadbiskupu osigurao smokvin list posljednjeg Božića u Minsku? Čini se više nego vjerojatnim; doista, čini se vjerojatnim.

Trenutna vatikanska praksa popuštanja režimima u ime dijaloga, nanosi ozbiljnu štetu međunarodnoj reputaciji Katoličke crkve, kao zagovornice i braniteljice osnovnih ljudskih prava. Što je još važnije, to šteti evanđeoskom poslanju Crkve. Crkva koja neće govoriti državnim vlastima istinu, nije Crkva koja može vjerodostojno naviještati Isusa Krista, „put, istinu i život” (Ivan 14,6). Politika popuštanja nikad ne djeluje s nasilničkim vlastima. A nije ni evanđeoska.

Izvor