Naslovnica Društvo Promišljanja o integralizmu u doba (navodnog) pluralizma i tolerancije

Promišljanja o integralizmu u doba (navodnog) pluralizma i tolerancije

412
0

Čuli ste možda nešto o integralizmu. Što je to i što bismo trebali znati o tome?

U kratkoj raspravi mogu dati vlastito tumačenje, ali započet ću s definicijom o. Edmunda Waldsteina. Po njemu je integralizam sustav prema kojemu:

„Politička vladavina mora dovesti čovjeka do njegovog konačnog cilja”.

„Postoje dvije moći koje njime vladaju, a to su svjetovna i duhovna moć“.

Privremena moć mora biti podređena duhovnoj moći”.

Sve to općenito govoreći ima smisla. I politika i vjera utječu na cijelog čovjeka, pa bi trebale djelovati zajedno, a krajnji interesi trebali bi imati prednost pred manje važnim. Isto tako, javne institucije trebale bi se voditi onim što se čini istinitim u stvarima koje su praktično važne. To uključuje religiju ništa manje nego inženjerstvo, medicinu i ekonomiju.

Unatoč tome, većina katolika s mišljenjem o tom pitanju odbija integralizam — neki žestoko. Nekoliko pojašnjenja moglo bi donekle ublažiti protivljenje.

Da „politička vladavina mora dovesti čovjeka do njegovog konačnog cilja“ se može činiti teškom tvrdnjom. Moramo dobrovoljno surađivati za ostvarivanje vlastitog spasenja, ali svjetovna vlada može promovirati uvjete za to, a čini se da bi i trebala.

To bi učinila tako što bi se bavila zemaljskim stvarima imajući na umu one duhovne. To bi učinilo razliku u obrazovanju, obiteljskom pravu, kulturi i drugim stvarima. Gdje bi i koliko bilo važno ovisilo bi o prosudbi i okolnostima. Kao i uvijek, vladu čine ljudi koji se ne slažu uvijek oko toga što bi trebalo učiniti, ali na kraju se dođe do nekog rješenja ili dogovora.

Da „zemaljska vlast mora biti podređena duhovnoj“ sugerira na primjer čak i klauzula o nadmoći u ustavu Sjedinjenih Američkih Država. Ta je odredba saveznoj vladi dala ovlast da odlučuje o opsegu vlastitih ovlasti i na kraju je malu i ograničenu vladu iz 1789. pretvorila u današnjeg Levijatana. Stoga su mnogi zabrinuti da bi sličan razvoj mogao pretvoriti integralističku državu u apsolutnu teokraciju.

To se ne čini vjerojatnim. Savezna vlada bi svoje tvrdnje mogla poduprijeti fizičkom silom, dok se Crkva mora osloniti na moralno uvjeravanje u svojim odnosima sa svjetovnim vladarima. To ozbiljno ograničava opasnosti od crkvenog pretjerivanja. Crkvena hijerarhija ne može prisiliti vladara da učini nešto ako on misli da to nije u redu ili ga se ne tiče.

Česta primjedba integralizmu je da nema nikakve veze s trenutnom situacijom, pa je glupo o tome govoriti.

Čini se praktički nebitnim. Superiornost države nad bilo kojom crkvom bila je temelj zapadnog javnog poretka otkako je Vestfalski mir (1648.) uspostavio načelo da prinčevi određuju religiju svojih teritorija — „cuius regio eius religio“.

Od tada je sekularizacijska tendencija samo ojačala, toliko da danas naši politički vođe niti znaju niti im je stalo do konačnog cilja čovjeka. Niti priznaju duhovnu moć, iako očekuju da ih duhovni vođe podrže, na primjer blagoslovom trupa u ratu ili govorom o „prihvaćanju stranaca“ kada žele uvesti jeftinu radnu snagu

Nositelji duhovne vlasti uglavnom su zadovoljni tom situacijom. Osjećaju se nesposobnima boriti protiv trenutnog poretka stvari, a suradnja im daje udoban i izvana cijenjen život kao skrbnika institucije u propadanju.

Pod takvim okolnostima, davanje Crkvi službenog stava i mjesečnih dohodaka od strane vlade samo bi njezinim vođama na dobro plaćenim položajima, omogućilo da nauk shvate olako. Primjer je današnja Njemačka. A ako bi duhovne vlasti bile službeno nadređene političkim vlastima, one bi samo dovele prve u položaj poput onog engleske kraljice, koja je u teoriji na čelu i Crkve i države, ali je zapravo figura koja radi i govori što joj se kaže. Rezultat bi bio daljnje potiskivanje religije kao neovisne sile.

Ovi argumenti uvjerljivo pokazuju da integralizam u praksi ne bi imao smisla bez radikalne transformacije političke i društvene situacije. Ne možete imati katolički integralizam osim ako ljudi koji vode društvo nisu katolici koji to žele prihvatiti kao princip suradnje, kao što danas prihvaćaju „znanost” i „ljudska prava”. To se ne čini vjerojatnim u skorije vrijeme.

Ali znači li to načelo da bismo trebali prihvaćati trenutno stanje? Trenutno stanje ne može biti naš konačni vodič. A integralizam je načelno od velikog interesa. Poricanje da bi kršćanstvo trebalo biti društveno autoritativno sugerira da ono zapravo nije istinito, ili nije osnovno u ljudskom životu, ili je manje racionalno podržavajuće od tehnokratskog hedonizma koji je sada dominantan. Ove ideje su duboko pogrešne. Ako ih prihvatimo, vjerojatno će nas zavesti na krivi put.

Mnogi katolici tvrde da iskustvo pokazuje da je integralizam u načelu loš. Vidimo, kažu oni, da je Crkvi bolje tamo gdje je odvojena od države, kao u Sjedinjenim Državama, nego tamo gdje je s njom ujedinjena, kao što je bio primjer u Španjolskoj i Quebecu. Zaključuju da je integralizam sam sebe poništava.

Takvi argumenti su slabiji nego što ljudi misle. Istina je da je Crkva u posljednje vrijeme uglavnom napredovala u Americi u usporedbi s mjestima gdje je njezina povezanost s društvom povijesno bila puno prodornija, ali danas se i ovdje nalazi u procesu dekadencije, a ostaje za vidjeti kako će stvari završiti.

Mnogi ljudi, uključujući kritičare integralizma, žale se da američkom prosperitetu nedostaje duhovna dubina. Promatranje religije kao posebnog odjela aktivnosti unutar sekularnog poretka čini se u suprotnosti s odanošću transcendentnim dobrima, i ostaje za vidjeti gdje će vjera imati resurse koji će joj omogućiti da oživi u boljim vremenima.

Kritičari isto tako ukazuju na loše stvari koje su se događale tijekom kršćanskih stoljeća. Spaljivani su heretici na lomači. Križari su masakrirali nevine. Dok se kler iskvario i stekao bogatstvo.

Kažu da ovi primjeri pokazuju da udruživanje religije s vladom potiče vladu da napusti razum i pravdu u svojoj potrazi za apsolutom. Napominju kako se vlč. Sam Waldstein dobrom riječju zauzeo za pravo Crkve da zatraži pomoć države u prisiljavanju heretika da se vrate vjeri – pa čak, u nekim slučajevima, i spaljivanjem heretika na lomači.

Većina ljudi smatra takva mišljenja nečuvenim. Ipak, trebamo zapamtiti da svaka vlada ima najviše načelo koje služi kao apsolut i ponekad dovodi do ekscesa. Sovjeti su uspješno proveli revoluciju i ubili milijune u njezino ime. A liberalni Zapad ima demokraciju i individualnu autonomiju. To je značilo dvadesetogodišnji rat u Afganistanu s ciljem reforme, spaljivanje Hirošime kako bi se prisilio neliberalnog protivnika na bezuvjetnu predaju, obaveznu reformu mišljenja, te isto tako blasfemiju protiv sakraliziranih osoba poput Georgea Floyda i spolno sakaćenje zbunjenih mladih ljudi u ime ljudske autonomije.

Pokazalo se da pluralizam i tolerancija nisu ni pluralni ni tolerantni. Sredstva kojima liberalne države provode službena stajališta obično su blaža od onih korištenih u prošlosti, ali to je zbog veće moći moderne države. Pred moderne države pokušale su nadoknaditi svoju slabost tako što su kaznu učinile zastrašujućom, ali to više nije potrebno. Kad bi integralistička država danas progonila krivovjernike, vjerojatno bi postupala onako kako moderne europske države danas postupaju protiv revizionizma holokausta.

Dakle, nema razloga misliti da integralizam dovodi do veće zloporabe od drugih načela. Naprotiv; ako želimo da državna moć prepozna granicu, onda želimo organizirati politiku na način da je podredimo nečemu što je nadilazi. To znači da idemo u smjeru integralizma ili nečega sličnog. I povijesno gledano, napetost između pape i cara, koja je postojala samo zato što je car priznavao duhovni autoritet pape, pogodovala je slobodi i razumu na Zapadu.

Odnos između moći i dobrog, lijepog i istinitog uvijek je kaotičan, ali moramo dati sve od sebe. Moć nije intrinzično zla i katolici ne bi trebali pokušavati održati čistoću izbjegavajući njezine poteškoće. Ako je vjera relevantna za cijeli život, onda želja da vlada prihvati njezino vodstvo nije – kao što tvrde kritičari integralizma – stvar izbora moći nad ljubavlju. To je vid naše odgovornosti da volimo Boga, bližnjega i pravdu. Zašto samovoljno izdvajati i poricati dio te odgovornosti?

Izvor