Naslovnica Društvo Prvo načelo liberalizma je da „đavao ne postoji“. A drugo je da...

Prvo načelo liberalizma je da „đavao ne postoji“. A drugo je da radimo za njega.

730
0
Satanic Looking Drag Queen with Horns Reads to Little Kids at Michelle Obama Public Library in Long Beach

Moderna kulturna navika je sumnjati u samo postojanje đavla. Neki, koji poriču „đavla“ kao smiješnu pojavu iz mračnog srednjeg vijeka, ipak mogu priznati da u svijetu postoji nešto poput zla. Ali budući da nema autonomno postojanje, ne može se organizirati. Svakako, ne može opsjesti nikoga (što čak i neki autoriteti Katoličke Crkve sumnjaju).

Moje uvjerenje je da smo sustavno (i to uspješno) napadani od strane poznatog neprijatelja, kojeg dočekujemo sa skepsom i podsmijehom. To je, po mom mišljenju, mjera uspjeha demonske propagande. Jer od osamnaestog stoljeća, mudri su primijetili, da je najznačajnije postignuće đavla bilo dokazati da je, u svjetlu prosvjetiteljstva, postao nevidljiv. On je samo metafora.

Ali što ako se, kao i svako drugo vjerovanje utemeljeno u zapadnom prosvjetiteljstvu, ovaj dokaz pokaže lažnim? Što ako, daleko od toga da ne postoji, đavao zapravo predvodi golemu osvajačku vojsku?

Staljin je jednom pitao koliko divizija ima papa, a odgovor je bio nijednu. Ako je tako nešto moguće, onda đavao ima još manje. Ali kao što je Staljin otkrio, ratovi se ne mogu svesti na tehnološka sredstva i puke brojke. Konačnog pobjednika određuje nešto poput volje, čak i ovdje u materijalnom svijetu. Čak, je i demonski Staljin imao volju, osim svoje pluralnosti podjela.

Njemu (đavlu) ipak nisu potrebne sve ove podjele. Jer bitka koju gubimo više je duhovne naravi. Moderna medicina nas može, ali i ne mora, sačuvati od toga da prerano umremo (iako je to otvoreno pitanje ako smrtnost dojenčadi zamijenimo brojem pobačenih beba u našoj populacijskoj statistici). Vražje oružje se, uglavnom, ne koristi za ubijanje ljudi (službeno govoreći).

Ali prema onome što vidim, veliki uzorak opće populacije već je uvelike religijski mrtav, a moderni zapadni svijet je uspješno napadnut i stavljen pod tuđu vlast.

Štoviše, odanost onih koji pokazuju znakove pomirenja sa trenutnim stanjem mogu se sa sigurnošću predvidjeti. Većina su „aktivisti” u svemu što se pod tim pojmom podrazumijeva. Oni su, iako nisu dio same Sotonine divizije, još uvijek Sotonini neumorni pješaci, koji vode njegovu birokraciju s upečatljivim učinkom. Svi dokazi kršćanskog Zapada metodički se brišu.

Među ovim ljudima, koje sam okarakterizirao kao mrtve, otpor je završio. Napredovanje u karijeri, pa čak i fizička sigurnost zahtijevaju od njih da izjave lojalnost drugoj strani ili da zauvijek šute. Oni su se duhovnom smrću prilagodili svojoj promijenjenoj situaciji, sada kada (u najširem smislu) kršćanstva više nema.

Oni pokazuju ono što ja nazivam „bezizražajnost poraženih“. Drže jezik za zubima.

Iako postoje ‘prednosti’ otvorenog rada za đavla – jer to stavlja kruh na stol, kako neki kažu – nema pravog zadovoljstva u pripadnosti okupacijskoj vojsci. Radost je odsutna u birokraciji, koliko god moćna bila. Doista, radost je nedostupna profesionalnom birokratu.

Pa ipak, nikada nije bilo invazije, poput tenkova ili svemirskih brodova. Neprijatelj nije uništio naše ceste i mostove, niti učinio drugu opipljivu štetu našoj infrastrukturi. Duhovna ružnoća je sasvim očita, ali je uvedena uz naše dopuštenje. Radili smo ono što ljudi čine kad slijede detaljne naredbe kao način života.

Stoga, prvo načelo liberalizma bi moglo biti da „đavao ne postoji“. Dok je drugo načelo da radimo za njega.

Izvor