Naslovnica Svijet Puške u kolovozu nekoć i danas

Puške u kolovozu nekoć i danas

505
0

„Povijest se ne ponavlja, rimuje se“.

Ta se dosjetka često pripisivala Marku Twainu. Nikada nisam uspio provjeriti je li on autor, ali ovo zvuči kao da je on autor. Sklon sam to spojiti sa Santayaninim opažanjem: „Oni koji se ne mogu sjetiti svoje prošlosti osuđeni su da je ponove“. Ukratko o tom opažanju: „Oni koji poznaju prošlost osuđeni su gledati druge kako nesvjesno ponavljaju pogreške prošlosti koje se mogu izbjeći”.

Razmišljam o ovim stvarima jer sam nedavno završio čitanje lijepog i upečatljivog malog djela „Crvene zastave, bijeli plašt“ od Warrena H. Carrolla, koje opisuje burne događaje između 1914.-1924. Prateći naslove ovog ljeta, ne mogu ne vidjeti sličnosti i razlike između sukoba prije stotinjak godina i danas. Nažalost, gotovo ništa od sličnosti ili razlika ne ide nam u prilog.

U proljeće i ljeto 1914. vladari– neuki, arogantni, nekompetentni, ali jednako samouvjereni– uveli su svijet u katastrofalan rat. Davana su uobičajena uvjeravanja kako će “naši dečki doći kući do Božića“. Nije bilo tako.

Uslijedio je poznati obrazac. Patili su siromašni, ranjivi i nevini. Mladi vojnici su se međusobno klali. Oni preživjeli bili su slomljeni duhom i tijelom. I, kao i obično, nekolicina odabranih se obogatila.

„Svjetiljke se gase diljem Europe, nećemo ih više vidjeti upaljene za našega života”. Tako je rekao britanski ministar vanjskih poslova Sir Edward Grey, samo nekoliko dana prije ulaska Ujedinjenog Kraljevstva u Prvi svjetski rat. Pišem sada jer se bojim da će se svjetla ponovno ugasiti diljem Europe i svijeta.

U naše vrijeme, gledajući ruske trupe kako marširaju na Zapad, drama se čini previše poznatom. Suprotstavljeni izvještaji o pobjedi i porazu, zvjerstvima i herojstvu – stalna bombastična i zavodljiva propaganda. Sklapaju se javni i privatni poslovi, a streljivo se šalje na frontu. Sve tako smrtonosno, sve tako skupo, ali sve je dobro, jer pobjeda je tako blizu. Nismo li već čuli sve ovo?

Zatim Nancy Pelosi leti za Tajvan. Ovisno o tome koga pitate, bio je to najhrabriji ili najgluplji čin diplomacije u posljednjih nekoliko godina. Kako god da se o tome sudi, svakako je djelovalo kao da podsjeća na zveckanje oružjem između dviju velikih sila sasvim sigurnih da je protivnik u padu. I kao u vrijeme prije svjetskih ratova, Zapad možda podcjenjuje sposobnost Istoka da nanese gubitke.

Primamljivo je referirati se na negativce iz prošlosti (npr. Rasputina) i upariti ih sa suvremenim ideolozima. Ali, umjesto toga, osvrnut ću se na državnika iz prošlosti kojemu danas nema ravnog— blaženog Karla, posljednjeg habsburškog cara Austro-Ugarske Monarhije. Blaženi Karlo je bio čovjek časti, hrabrosti, čestitosti i vjere; čovjek siguran da će odgovarati Bogu za to kako se brine za one koje mu je Bog povjerio na brigu. Patio je za svoj narod, žrtvujući svoj položaj, svoje osobno bogatstvo i na kraju svoje zdravlje u potrazi za pravednim mirom. Gdje je danas njegov suvremenik? Ne mogu se sjetiti nikoga.

Što je s Crkvom nekoć i danas? U godinama koje su prethodile kobnom ljetu 1914. Crkva nije bila naivna u pogledu opasnosti marksizma i modernizma. Štoviše, Crkva je dala jasnu potporu miru (kao i sv. Augustin). Služba mudraca je promicati istinu, opovrgavati zablude i usmjeravati sve prema njihovim pravim ciljevima (kako kaže sv. Toma Akvinski). Sveti poredak (hijerarhija) mudrosti djelo je Logosa, što je drugi naziv za Krista Sina Božjega i Kralja svega svijeta. Tako je Crkva mogla s pouzdanjem naviještati svetkovinu Krista Kralja (koju je 1925. uveo Pio XI.) jer je već živjela (i pokušavala živjeti) u skladu s poretkom koji je Krist uspostavio i njime upravljao.

A danas? Koji bi članovi Tijela Kristova mogli preuzeti tu ulogu koju je Crkva nekoć imala?

Čini mi se da su sve sličnosti između kolovoza 1914. i kolovoza 2022. uznemirujuće; potkupljivi i nespretni političari, države koje se sukobljavaju u usponu i padu, pretjerano povjerenje u ljudsku mudrost i podcjenjivanje ljudske ranjivosti. Isto tako, razlike između 1914. i 2022. nisu umirujuće. Ne postoji suvremena analogija blaženom Karlu. Gdje u naše vrijeme možemo pronaći sjeme koje su posijali Lav XIII., Pio X. i Pio XI.?

Ipak, ne trebamo se pomiriti s pucnjavom iz kolovoza 2022. kao odjekom pucnjave iz kolovoza 1914. Sredstva za suočavanje sa svijetom u krizi – tada i sada – mogu se pronaći u Fatimi. Priča o Gospinu ukazanju u Fatimi (i posljedicama) zasigurno će biti dobro poznata čitateljima ovog prikaza, tako da neću ovdje dugo govoriti o tome.

Umjesto toga, sažet ću važnost ukazanja citirajući riječi smrtno bolesne fatimske vidjelice Jacinte upućene vidjelici Luciji: „Puno moli za mene dok ne odem u raj, a poslije ću puno moliti za tebe…Ljubav Isusa i Bezgrješnog Srca Marijinog se mnogo žrtvuju za nas grešnike”. Jacinta nije imala ni deset godina. Taj mudri poticaj, koji se očito tako rijetko čuo u proteklih sto pet godina, nudi nam jedini put naprijed dok se rat protiv Stvoritelja, Krista i stvorenja nastavlja.

Pred kraj svoje knjige, koja je inspirirala ovaj esej, Warren H. Carroll piše: „Natjecanje koje obuhvaća Nebo, Zemlju i Pakao ne završava u grobu. Mrtvi se i dalje bore dalje. Dakle, kozmička bitka iz 1917. nastavlja odjekivati kroz vrijeme i prostor, u područja izvan smrtnosti”.

U naše vrijeme, Svemogući Bog nam daje priliku vidjeti, čuti, moliti, svjedočiti i služiti. Već znamo kako izgleda globalna nezahvalnost i neposluh. Hoćemo li imati razuma učiniti nešto drugačije?

Izvor