Naslovnica Crkva Quo vadis, Petre?

Quo vadis, Petre?

1097
0
Podijeli objavu

Teško je razumjeti kako daljnje ignoriranje ‘dubia’ četvorice kardinala, a i drugih kritičara, može biti opravdano. Osiguranje doktrinarne jasnoće i jedinstva u Crkvi spada među glavne razloge zbog kojih papinstvo uopće postoji. A danas su i doktrinarna jasnoća i jedinstvo u opasnosti. Jednostavno, ne postoji dogovor oko tumačenja Amoris Laetitia.

Neki tvrde da je to revolucionarni prekid tradicije, drugi da je savršeno u kontinuitetu s tradicijom. Različiti biskupi u različitim biskupijama provode različita tumačenja dokumenta – neki su zadržali dosadašnju praksu, neki odstupaju od nje. Neki katolici smatraju da su branitelji Amorisa otpali od obvezujućeg učenja Crkve, drugi pak smatraju da su otpadnici u stvari kritičari Amorisa. Neki strahuju da papa Franjo, s Amoris Laetitia, potkopava autoritet Crkve i papinstva. Drugi misle da uvažavanje autoriteta papinstva zahtijeva kažnjavanje kritičara Amorisa. Vlada napetost, pa se mnogi čak pribojavaju raskola.

Postoji samo jedan čovjek koji može riješiti krizu, a to je Papa. A rješavanje ovakvih kriza je na samom vrhu popisu koji definira opis poslova jednog pape. S tim više što je kriza nastala upravo zbog posljedica (koliko god bile nenamjerne) djelovanja samoga pape, čime je njegova obveza riješavanja situacije zasigurno još i veća.

Moramo također uzeti u obzir da, baš kao što je arijanstvo bio glavni izazov za vjeru u vrijeme pape Liberija, a monoteletizam glavni izazov vjere u vrijeme Honorija, tako je seksualna revolucija nedvojbeno glavni izazov vjere danas. Moderni, liberalni, sekularni zapadni svijet smatra da je Katolička Crkva u mnogim aspektima najveća prepreka napretka, a Crkvu zasigurno najviše mrze zbog njezinog tvrdoglavog inzistiranja na nerazrješivosti braka i ukazivanja na intrinzični nemoral kontracepcije, pobačaja, bluda, homoseksualnih radnji, i tako dalje. Sekularisti i naprednjaci desetljećima sanjaju o tome kako pronaći način da konačno razbiju ovu nepopustljivost i dovedu Crkvu ‘u red’ po ovim pitanjima. Njihovo najjače oružje je retorika milosrđa, praštanja i ne-osuđivanje. To jest, (neispravno) koriste jedan dio kršćanskog učenja kako bi napali drugi dio.

Ispravno ili pogrešno, oni su u papinim raznim kontroverznim primjedbama po pitanju spolnog morala i braka, a posebno u Amoris Laetitia, vidjeli jednu priliku kojoj se već dugo nadaju. Sv. Jeronim je slavno napomenuo, govoreći o Liberijevom vremenu, da se “čitav svijet zabezeknuo i začudio što je postao arijevski“. Danas se čini da bi svijet isto učinio kada bi utvrdio da smo svi sada pripadnici seksualne revolucije.

Samo što to katolici nisu i nikada ne mogu biti, isto kao što ne mogu biti pristaše arijanizma. Liberije nije bio arijanac, a papa Franjo nije seksualni revolucionar (što je očito kad se uzme u obzir sve što je rekao na temu seksualnog morala, a mnoge njegove izjave su vrlo tradicionalne). Po njegovim riječima- on je “sin Crkve” za kojeg je “nauk Crkve jasan”. Arijanizam se nekada činio nepobjediv, najava budućnosti. Danas tek mali broj ljudi zna zbog čega se podigla tolika prašina. Na seksualnu revoluciju će se jednog dana također gledati kao na privremenu i otkačenu aberaciju što ona zapravo jest. Crkva će nadvladati i ove izazove, baš kao što je preživjela rimske progone, arijanizam i druge hereze, muslimanska osvajanja, protestantske pobune, Francusku revoluciju, komunizam, itd – ništa od ovoga nije uspjelo uništiti Crkvu. Papa ne bi mogao spriječiti takav ishod, čak i ako bi htio. No, on može odlučiti kakvu ulogu će ovdje odigrati, baš kao što je na Liberiju bilo da odluči kakvu će ulogu odigrati u rješavanju arijanske krize.

Čini se da papa, zbog ‘dubia’ četvorice kardinala, ima tri mogućnosti pred sobom. On može ili (a) odgovoriti na njih na način koji mijenja tradicionalno učenje Crkve, (b) odgovoriti na njih tako da se ponovno učvrsti tradicionalno učenje, ili (c) se i dalje, sve do kraja svoga pontifikata, suzdržavati od bilo kakvog odgovora.

Papa se sigurno neće odlučiti za (a). Na primjer, on nikada neće izjaviti da je seksualni čin preljuba od sada – u nekim slučajevima moralno dopustiv. Čak i ako bi htio učiniti nešto takvo – a ne vjerujem da on to želi – to bi bilo čisto samoubojstvo. Ono što je u ovom trenutku u povijesti Crkve samo apstraktan teorijski scenarij o kojem raspravljaju teolozi, odjednom bi postao zastrašujuća stvarnost, a Crkva bi bila bačena u možda najveću krizu u svojoj povijesti.

Ako se papa odluči za (b), današnja umjerena kriza bi završila. Naprednjaci bi, naravno, bili vrlo razočarani. Bilo bi raznih optuživanja, postali bi grintavi, ali bi ubrzo nestali jer njihova pozicija zahtijeva dvosmislenost, a ako papa izričito potvrdi da je seksualni čin preljuba uvijek i apsolutno nedopustiv, ta dvosmislenosti im je trajno oduzeta. Štoviše, naprednjaci tvrde, unatoč svemu, da ne traže promjenu učenja, tako da se teško mogu žaliti ako ga papa potvrdi. Oni će se jednostavno morati povući i zašutjeti.

No, ako bi se odlučio za (b) onda bi Amoris Laetitia (ili barem osmo poglavlje, njezin najpoznatiji i najkontroverzniji dio) postao mrtvo slovo na papiru. Jer, ako je- unatoč svim pričama o “razlučivanju, praćenju i integriranju” parova koji žive u preljubničkom odnosu – jasno rečeno da se oni još uvijek moraju suzdržavati od svih seksualnih aktivnosti pod prijetnjom smrtnog grijeha (a time i pod prijetnjom nedostojnosti primanja pričesti), onda će biti sasvim jasno da Amoris Laetitia ništa ne mijenja. Time bi ono, što je izgledalo kao revolucionarni podvig pape Franje, u stvari ispalo kao puno buke ni oko čega.

Zbog toga se opcija (c) može činiti primamljivom. Ali toj napasti se mora oduprijeti. Biranje treće opcije (c) značilo bi samo produbljivanje trenutne krize. A s obzirom na veći kulturni kontekst unutar kojeg je kriza nastala, to bi moglo ojačati lažni dojam da se Crkva može ili hoće prilagoditi seksualnoj revoluciji. Kao što je papa Feliks III. izjavio- prema riječima koje je citirao papa Lav XIII. – “Pogreška kojoj se ne opire je odobrena; Istina koja se ne brani je progonjena.

Ili da citiram progresivnog teologa Harveya Coxa: “Ne odlučiti znači donijeti odluku.” Međutim, ako se nastavi s odugovlačenjem, možda će pitanje što će papa Franjo učiniti postati manje važno. Kako bi Honorije rekao: nekad je važnije što će učiniti sljedeći papa.

Edward Feser

A za cijeli ”megafest” linkova na članke vezane uz Amoris Laetitia (otkuda smo izvukli ovaj današnji) pogledajte post na konzervativac.com (stranica za filozofiju, teologiju i društvenu kritiku) pod naslovom Amoris megafest 1

Amoris megafest I