Naslovnica Crkva Rat za obitelj. Po pitanju blagoslova istospolnih parova, Vatikan ima unutarnjeg neprijatelja.

Rat za obitelj. Po pitanju blagoslova istospolnih parova, Vatikan ima unutarnjeg neprijatelja.

952
0

Philippe Bordeyne preuzet će funkciju novog predsjednika Papinskog teološkog instituta Ivana Pavla II. u Rimu krajem ljeta. Novi predsjednik Instituta je već unaprijed pokazao svoje namjere. To je učinio upravo na najeksplozivnijem pitanju u današnjoj Crkvi, pitanju blagoslova homoseksualnih parova.

U eseju objavljenom u „Transversalités“, časopisu katoličkog instituta (Institut Catholique) u Parizu, čiji je do sada bio rektor, Bordeyne drži da je dobro blagoslivljati homoseksualne parove „kada traže crkvenu molitvu koja će pratiti njihovu ljubav, njihovo zajedništvo“, istodobno poduzimajući dvostruke mjere opreza blagoslivljajući ih „po mogućnosti“ u „privatnim“ liturgijskom oblicima i uz osobni blagoslov za svakog člana homoseksualnog para, „kako bi se to obilježilo na drugačiji način od blagoslova bračnih parova“.

Preporučujemo Vam da ovaj esej pročitate u cijelosti. No, ono što prethodi dovoljno je da se shvati kako Bordeyne neće stati na stranu vjernika, već pobunjenika protiv „Responsuma“ kojim je Kongregacija za nauk vjere zabranila blagoslov homoseksualnih parova ( izdan 15. ožujka). Dokument je odmah odbilo nekoliko biskupa, svećenika i vjernika, posebno iz Njemačke i okolnih zemalja, među kojima se nalazi kardinala Christoph Schönborn, dok je dokument branio kardinal Camillo Ruini, a između njih dvojice je papa Franjo koji pomalo naučava i jedan i drugi put, te nitko zapravo ne zna koju će stranu na kraju podržati.

Sada kada novi predsjednik Papinskoga teološkog instituta Ivan Pavao II. naučava nešto oprečno crkvenoj doktrini i pastoralnoj dugogodišnjoj praksi – i „nešto što Crkva ne može učiniti, ni danas ni nikada“ , kako je ponovio kardinal Ruini, jer „može se blagosloviti samo ono što je u skladu s Božjim planom, a ne ono što mu je suprotno, poput veze među ljudima istoga spola“ – indikativna je promjena povijesnog kursa ovoga Instituta koji slavi četrdeset godina postojanja.

Ovo je promjena kursa koja se sada privodi kraju, ali koja je započela davno, počevši od isključenja svih predstavnika Instituta Ivana Pavla II. na Sinodi o obitelji (2014.), koju je proveo papa Franjo, što je stvar koja najočitije spada u njihovu nadležnost.

Potom je 2016. godine imenovan ultra-bergolijanski teolog Vincenzo Paglia na dužnost velikog kancelara, a godinu nakon toga uslijedio je motu proprijo kojim je Franjo promijenio ime Instituta, zadržavši ime njegov osnivača Ivana Pavla II.

U ljeto 2019., statuti Instituta su prepravljeni, nastavni plan (program) preuređen, nastavno osoblje pročišćeno, počevši od predsjednika Livia Meline. Papa emeritus Benedikt XVI. se javno povezao sa prosvjedima profesora i studenata, ali bez ikakvog uspjeha. Čak se i novi predsjednik Instituta Pier Angelo Sequeri – priznati milanski teolog koji se neobjašnjivo prilagodio ovoj misiji – našao marginaliziran zbog tog novog kursa, zbog autonomije kojom se vodio u vlastitim teološkim refleksijama, između ostalog snažno braneći interpretaciju vjernu izvornom značenje mnogo osporavane enciklike „Humanae vitae“ od pape Pavla VI.

Ali sada, kada je Sequeri napustio dužnost radi novog predsjednika Bordeynea, prilagodba Instituta novome kursu koji je želio papa Franjo je gotova stvar.

O tome govori i oproštajni govor predsjednika Sequerija, koji je održao zajedno s dvojicom istaknutih teologa (francuskim isusovcem Christophom Theobaldom i njemačkim benediktincem Elmarom Salmannom) 5. svibnja na događaju koji je veliki kancelar Paglia organizirao radi proslave četrdesete godišnjice Instituta.

Tri govora mogu se poslušati u video zapisu događaja koji je nazvan „Zamislite teologiju danas i sutra“. No, ograničimo se na to da smo suočeni s Teoblardom, koji je neumoljiv u poduhvatu rušenja teološkog modela koji su podržavali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. te neiscrpan u pohvalama za „prosvijetljeni pragmatizam“ koji je jako drag papi Franji, sa svojom „veličanstvenom“ teologijom. Za razliku od njega, Sequeri je tvrdio nešto drugačije, ako ne i suprotne, i – u usporedbi s novom politikom Instituta – politički nekorektne stvari.

Da bi osporio moderne teorije koje diskreditiraju vjerske doktrine, Sequeri je stvorio pravi hvalospjev o „katekizmu katoličke doktrine koji na nekoliko stotina stranica na uredan i sustavan način izlaže smjernice pravovjerja, kako bi objasnio što mislimo i u što vjerujemo”; i stoga „ako izgubimo katekizam, gubimo i vjeru, jer je katekizam misao vjere“.

Podsjetio je one koji danas teže ažurirati teologiju na svoj način da je „do sada jedini uspješni eksperiment u modernizaciji teologije bio Tridentski koncil. Savršen stroj, Crkva naoružana dogmama, pomalo ograničena, ali sposobna odgovoriti na biblijsko preispitivanja protestanata i ispuniti Europu čudima, uzimajući ono najbolje, od Michelangela do Raphaela. Odgovor Crkve na humanizam je bilo pokazivanje toga kako je lijepo živjeti u Božjoj prisutnosti, sa spektakularnim crkvama i očaravajućom liturgijom“.

Onima koji bi htjeli razlikovati vjeru od morala, ponovio je da „velika većina sukoba u tumačenju vjere, na kojima se odlučuje o njezinoj dosljednosti, nisu trinitarna pitanja, već upravo pitanja morala, seksualnosti i društva“.

Svakako da Sequeri pripada konzervativnoj struji, ali u ovim nekonvencionalnim riječima ima puno utjecaja Josepha Ratzingera, a ne Jorgea Maria Bergoglia, kojega on nikada ne citira, za razliku od Theobalda.

No sada je Institut otišao u drugom smjeru, s novim predsjednikom i novim pravcem koji je suprotan ostavštini pape čije ime i dalje nosi i koji ga je osnovao baš one godine kada se prisjećamo njegovog mučeništva (13. svibnja 1981.).

Treba spomenuti da su se tri govora (ili „dijaloga“) o kojima smo gore govorili, između Theobalda, Salmanna i Sequerija dogodila u auli koja je dobila ime po prvom predsjedniku instituta, teologu, a kasnije biskupu i kardinalu Carlu Caffarri (1938. – 2017.), vođi četvorice kardinali koji su 2016. godine predstavili papi Franji vrlo ozbiljne sumnje zbog novog usmjerenja doktrine i pastorala braka, na koje Papa nikada nije dao odgovor, čak i do te mjere da je odbio primiti kardinala Caffarru i ostale kardinale u privatnu audijenciju.

No, vratimo se Bordeyneu- evo kratkog izvatka iz zaključaka njegovog eseja u časopisu „Transversalités“, u kojemu odobrava liturgijski blagoslov istospolnih parova.

Tekst eseja je napisan ranije i naslovljen je pod imenom „Katolička crkva pred razlučivanjem o homoseksualnim zajednicama“ („L’Église catholique en travail de discernement face aux unions homosexuelles“), te izašao u isto vrijeme kada i „Responsum“ Kongregacije za nauk vjere kojim se zabranjuju takvi blagoslovi, pa se samom objavom članka ne poštuje dokument dikasterija.

Bit će zanimljivo vidjeti kakva će biti reakcija na ovaj eklatantni sukob unutar Vatikana u samome vrhu Crkve po moralnom pitanju tako presudnom za vjeru.

Philippe Bordeyne: Upute kako blagoslivljati istospolne parove

Svaka krštena osoba ima koristi od molitve Crkve i uživa temeljno pravo da se njome okoristi. Slijedom toga, nema sumnje da ljudi koji su uključeni u homoseksualnu zajednicu imaju pravo tražiti pastoralnu pomoć Crkve, a posebno pomoć molitve, na svome putu do svetosti.
U isto vrijeme, Crkva ne može zanemariti činjenicu da određene crkvene prakse riskiraju unošenje zbrke o naravi kršćanskog braka ili povećanju zabuna koje kruže u društvu o naravi braka. Stoga je potrebno razlikovati javne i privatne molitve s jedne strane i blagoslov osoba i blagoslov parova ili njihovih zajednica s druge strane.
Prije svega, […] kada dvije homoseksualne osobe traže molitvu Crkve da prati njihovu ljubav, zajednicu ili dijete koje su udomili, poželjna je privatna molitva kako bi se izbjeglo davanje povoda tvrdnjama, eksplicitnim ili implicitnim, o legitimizaciji homoseksualnih zajednica kao analognih braku.
Isto tako, u slučaju da se treba dodijeliti molitva za blagoslov, bilo bi se bolje ograničiti na blagoslov osoba, odbacujući formulacije koje bi previše izravno pobudile njihovo zajedništvo, kako bi se izbjegla konfuzija s ritualnim blagoslovom muškarca i žene ujedinjenih u braku. […] Crkveni znak blagoslova, koji vrši crkveni službenik, dodijelit će se dakle dvjema osobama koje, uzimajući u obzir sud savjesti i vlastita ograničenja, traže pomoć Crkve da rastu u otvorenosti za milost. Konkretno govoreći, bilo bi poželjno da svećenik nakon toga nastavi s dvije odvojene i osobne molite blagoslova […].
U mjeri u kojoj je Katolička crkva na putu moralnog i pastoralnog razlučivanja glede homoseksualnih zajednica, može se formulirati zavjet s kojim će se svi složiti i uvrstiti u liturgijske molitve, što je prvi način na koji Krist očituje svoju prisutnost i spasiteljsku moć svojoj Crkvi.

—————

U ovome eseju Bordeyne također predlaže liturgijske obrasce koje će se koristiti za blagoslov homoseksualnih parova. U stvari, ova se praksa već godinama koristi, posebno u Njemačkoj, Austriji i Belgiji, kao i posljednjih dana kada se ponavlja u velikim razmjerima kao znak izazova „Responsumu“ Kongregacije za nauk vjere.

U Paderbornu je 2020. objavljena edicija pod naslovom „Paare. Riten. Kirche“ [Parovi. Obredi. Crkva], sa predgovorom pomoćnog biskupa iz Esena Ludgera Schepersa, koja ističe dvadesetak primjera liturgijskih blagoslova homoseksualnih ili drugačije rečeno „iregularnih“ parova, popraćenih praktičnim smjernicama o mjestima, obredima i simbolima obreda.

Izvor