Naslovnica Crkva Ratzinger o odnosu konstitucije „Sacrosanctum Concilium“ i trenutnog liturgijskog obreda

Ratzinger o odnosu konstitucije „Sacrosanctum Concilium“ i trenutnog liturgijskog obreda

566
0

Poput obrnuto izvrnute modernističke arhitekture, novo papinsko apostolsko pismo „Desiderio Desideravi: O liturgijskoj formaciji naroda Božjega“ je uravnoteženo u jednoj točki; onoj u kojoj nova liturgija Pavla VI. ispunjava zahtjeva Drugoga vatikanskog sabora za liturgijskom reformom iz konstitucije „Sacrosanctum Concilium“. Na istinitosti ili lažnosti ove jedne točke stoji ili pada cijeli argument dokumenta.

Oni koji žale zbog teškog stanja crkvenog javnog bogoslužja i koji čeznu za njegovom obnovom u skladu sa zdravom tradicijom, odavno znaju za golemu disjunkciju između odredbi konstitucije „Sacrosanctum Concilium“ koju je odobrila velika većina koncilskih otaca i trenutnog liturgijskog obreda (kojemu su tvorci Bugnini i Montini), koji je nepošteno promoviran uz ime toga Koncila. Zbog toga se gotovo jednoglasno odobrenje konstitucije „Sacrosanctum Concilium“ pretvorilo u gorku raspravu među biskupima kada im je na Biskupskoj sinodi (1967.) pokazan Novus Ordo.

Prisjetimo se nekoliko oštrijih priznanja ovog prilično temeljnog problema, počevši od Josepha Ratzingera, koji je služio kao 265. vrhovni pontifeks i koji još uvijek misteriozno ostaje u Vatikanu kao tihi prijekor njegovom svojeglavom nasljedniku.

U pismu prof. Wolfgangu Waldsteinu iz 1976. Ratzinger se jasno izrazio:

„Način na koji je uveden novi misal odstupa od prijašnjih crkvenih pravnih običaja, poput onih koje je uveo Pio V. u svojoj reformi misala… Problem novog Misala je u tome što se on odvaja od ove kontinuirane povijesti, koja je uvijek trajala prije i poslije Pija V., stvarajući jednu posve novu knjigu (premda od stare građe), čiju pojavu prati vrsta zabrane onoga što je prije bilo, a koja je sasvim nečuvena u povijesti crkvenog prava i liturgije. Mogu sa sigurnošću reći iz mog poznavanja koncilske rasprave i iz ponovnog čitanja govora koncilskih otaca održanih u to vrijeme da [oni] to nisu namjeravali.

Ponovio je ovu tvrdnju u svojoj knjizi „Slavlje vjere“ (iz 1986.):

„Jasna je činjenica kako je Koncil gurnut u stranu. Na primjer, rečeno je da jezik latinskog obreda trebao ostati latinski, iako se odgovarajući opseg može dati narodnom jeziku. Danas bismo se mogli zapitati: postoji li uopće više latinski obred? Zasigurno ne postoji svijest o tome“.

„Ipak, uza sve svoje prednosti, novi Misal objavljen je kao da se radi o knjizi koju su sastavili profesori, a ne faza u neprestanom procesu rasta. Takvo što se nikada prije nije dogodilo. Apsolutno je protivno zakonima liturgijskog rasta i rezultiralo je besmislenom idejom da su Tridentsko koncil i Pio V. „proizveli (stvorili)” misal prije četiri stotine godina. Time je katolička liturgija svedena na razinu pukog produkta modernog vremena. Ovaj gubitak perspektive je stvarno uznemirujući. Iako vrlo mali broj onih koji izražavaju svoju nelagodu, ima jasnu sliku o tim međusobno povezanim čimbenicima, postoji instinktivno shvaćanje činjenice da liturgija ne može biti rezultat crkvenih propisa, a kamoli stručne erudicije, nego, da bude vjerna sebi, mora biti plod života i životnosti Crkve.

Ratzinger je 1990. napisao ovu zapanjujuće iskrenu procjenu:

„Liturgijska reforma, u svom konkretnom izvršenju, sve se više udaljavala od ovog ishodišta [od liturgijskog pokreta]. Rezultat nije ponovno oživljavanje, već razaranje Na mjesto liturgije koja se razvila, stavljena je liturgija koja je stvorena. Čovjek je napustio vitalni proces rasta i postajanja kako bi ga zamijenio fabrikacijom. Nije se više željelo nastaviti organski razvoj i sazrijevanje onoga što je stoljećima živjelo, nego se to, na način tehničke proizvodnje, zamijenilo tvorevinom, banalnim proizvodom trenutka.

Izvor