Naslovnica Ratzinger Ratzinger o promjenama u Crkvi

Ratzinger o promjenama u Crkvi

1497
0

Blaženu Majku Tereziju su jednom zapitali što bi po njezinom mišljenju najprije trebalo promijeniti u Crkvi. Ona je odgovorila: „Vas i mene“.

….

Već nekoliko desetljeća svjedočimo padu vjerske prakse i vidimo značajan broj krštenih vjernika koji se udaljavaju od crkvenog života. To potiče na pitanje: treba li Crkva promijene? Mora li prilagoditi svoju službu i strukture sadašnjosti, kako bi joj pristupili oni ljudi koji traže i sumnjaju? S druge strane, sve su glasniji i prigovori kako se Crkva previše prilagođava svijetu, a prenaglašena okrenutost svijetu rastače njezin identitet. Nakon freiburškog govora Benedikta XVI. takav je prigovor dobio novi odgovor, lozinku: „Entweltlichung“ – „odsvjetovljenje“. Papa  Benedikt XVI. je bio uvjeren da je kriza Crkve u zapadnom svijetu zapravo kriza vjere, a to je posebno istaknuo na apostolskom putovanju u Njemačkoj: vrijeme je da se ostvari istinsko odvajanje od svijeta, da se iz Crkve hrabro ukloni sve svjetovno. Ovdje donosimo neke dijelove tog govora upućenog prije svega njemačkoj Crkvi, ali i svima nama.

….Međutim, u konkretnoj povijesti Crkve, također se manifestiraju drugačije tendencije, a to je da se Crkva udomaćuje u ovom svijetu, ona postaje samodostatana i prilagođava se standardima svijeta. Ona daje veću težinu organizaciji i institucionalizaciji nego svom pozivu na otvorenost.

Da bi mogla ostvariti svoju istinsku zadaću na odgovarajući način, Crkva će se morati uvijek iznova distancirati od svojeg okruženja, u izvjesnom se smislu ‘odsvjetovniti’ (‘entweltlichen’). U tome ona slijedi Isusove riječi: “Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.” (Iv 17, 16). Moglo bi se gotovo reći da povijest ovdje dolazi u pomoć Crkvi preko raznih razdoblja sekularizacije, koja su značajno doprinijela njezinom čišćenju i unutarnjoj reformi.

Trendovi sekularizacije – bilo da se radi o oduzimanju crkvenih dobara, odnosno ukidanju povlastica i slično – uvijek je značilo duboko oslobođenje Crkve od oblika svjetovnosti, jer u tom procesu se i ona odvojila od svog svjetovnog bogatstva, te je još jednom potpuno zagrlila svijet siromaštva. U tome Crkva dijeli sudbinu plemena Levijeva, koji je prema Starom zavjetu bio jedino pleme u Izraelu bez vlastite zemlje svojih predaka, uzimajući kao svoju baštinu samog Boga, Njegovu riječ i znakove. U tim trenucima povijesti, Crkva je s ovim plemenom dijelila istu potrebu siromaštva koje je otvoreno prema svijetu, kako bi se oslobodila od svojih materijalnih navezanosti: i na taj način joj je misijska djelatnost vratila kredibilitet.

Povijest je pokazala da kada Crkva postaje manje svjetovna, njezin misionarski rad postaje sve svjetliji. Crkva oslobođena materijalnih i političkih tereta i privilegija bolje i na istinski kršćanski način može se posvetiti čitavome svijetu, biti uistinu otvorena svijetu.

U pitanju nije pronalaženje nove strategije za ponovno pokretanje Crkve. Zapravo, pitanje je kako ostaviti po strani puku strategiju i traženje potpune transparentnosti, ne bježeći niti ignorirati ništa od istine naše sadašnje situacije, kako živjeti vjeru u potpunosti ovdje i sada u potpuno trijeznom svjetlu dana, potpuno je prisvojivši, i razotkriti sve ono što se samo čini da pripada vjeri, ali u stvari je samo konvencija ili navika.

Da postavim na drugi način: Kršćanska vjera uvijek je skandal za čovjeka i ne samo našega doba. Da se Bog zanima za ljudska bića, da je Nedostižni u određenom trenutku postao opipljiv, da je Besmrtni trpio i umro na križu, da je nama smrtnicima obećano uskrsnuće i život vječni – nije lako današnjem čovjeku vjerovati u to. Taj je skandal, koji se ne može uništiti ako se ne ukine kršćanstvo, nažalost, zasjenjen nedavnim bolnim skandalima vjerovjesnika. Vrlo je opasno kada ti skandali potisnu primarni skandal križa i učine ga nevidljivim, odnosno kada istinsku kršćansku poruku skrivaju iza nepodobnosti njezinih glasnika.

Crkva (u Njemačkoj) će izdržati velike izazove sadašnjosti i budućnosti i ostati kvasac u društvu ako svećenici, osobe posvećene Bogu i vjernici laici zajedno rade u jedinstvu i svatko u vjernosti svom osobitom pozivu; ako se župe, zajednice i pokreti međusobno podržavaju i obogaćuju; ako krštenici i krizmanici uspravno drže baklju neiskvarene vjere u zajedništvu s biskupom i ako dopuste da ona obasja njihovo bogato znanje i umijeće…

(Freiburg, 25. rujna 2011.)

Izvor i Izvor