Naslovnica Crkva Razmatranje o Martinu Lutheru

Razmatranje o Martinu Lutheru

2416
0

Bilo bi nemoguće ova današnja vremena shvatiti i donekle prepoznati njihove šarolike rezultate, ponajčešće upitne za dobro čovjeka, prije svega njegove duše, jer duša čini čovjeka čovjekom. Drugim riječima, kakav je čovjek, takvo će biti i njegovo društvo. Treba se vratiti stoljećima unatrag, upravo u ona vremena kad i nastaju nova vremena, novi vijek. Nije samo otkriće Amerike izrodilo novi vijek. Naprotiv, novovjekovne pečate zapadnoj europskoj civilizaciji i njezinim problemima na vjerskoj, moralnoj, intelektualnoj, pa i sociološkoj razini udarili su reformatori, svaki u svoje vrijeme, a spominje se nekoliko reformatora.

Temeljni je Martin Luther, govore i o Descartesu, dok neki spominju i Rousseaua. Bila su to zacijelo demonska vremena vještica. Mnogi teolozi i znalci tih vremena u kojima je Luther djelovao i pokazao svoje pravo lice, govore da je on “najveći heretik, da je rođen od majke koja ga je začela po đavlu” [citat iz povijesne studije Vladimira Bayera, Ugovor s đavlom, 1953]. Vjerojatno je to bila prosudba nakon onoga što se sve dogodilo njegovim posredovanjem. Tu su začeti europski korijeni liberalizma. Neki ga njegovi životopisci spominju kao čovjeka, pogotovo u mladosti, suprotnih kvaliteta: krjeposti i defektnosti. Spominju njegovu liričnu narav, osjetljivost, plemenitost i nježnost, dok bi često očitovao naglost, naprasitost, neobuzdanost. Neki spominju da je znao glumiti, pretvarati se. Upadao je u ekstreme: od sreća do nesreća, od mraka do svjelosti. Često je isticao sebe, pogotovo nakon što je završio fakultet i položio doktorat, da radi previše i da ima mnogo zaduženja da ne stigne niti moliti časoslov niti imati svetu Misu. Isticao je prijateljima, da je podložan utjecaju društva, pijančevanju i putenim porivima. Svoju je požudu okarakterizirao nepobjedljivom. Sam je zapisao nama na znanje da je mnogo puta čuo šaputanje u uho Adamove zmije: “Prihvati sebe onakva kakav jesi, kao palog anđela, izjalovljeno stvorenje, svoju službu obavljaš loše, jer je tvoje biće zlo.” Proživljavao je velike krize, pogotovo nakon položenog doktorata. Nitko mu nije bio ravan. Bio je silni egoist, svojeglav, samoglav, čisti egocentrik, što se smatra bolešću. Pokušavao je sebe uvijek opravdavati i dokazivati: zaražen i zaluđen mržnjama i neopraštanjima, klevetama i opsesijama. To je to opsjednuće samim sobom. Znao je propovijedati stravične stvari, izrugivati redovničko-svećenički život: “Svi smo mi sveci! – Treba potražiti uvijek prikladno društvo… primi se pića, igara i zabava… kadkad počini koji grijeh… ah da mi je naći kakav zgodan grijeh da nasamarim paklenog đavla.” Propovijedi su mu bile pune grmljavine i sablazni, naravno, nekima je to odgovaralo: “Kao što nije u mojoj vlasti što sam čovjek, jednako tako ne ovisi o meni da živim bez žene.” Živio je u vremenu humanizma, kada je kabala [židovsko mistično ezoterično učenje o Bogu i svijetu] postizala svoje dobre rezultate, a individualizam i egoizam svoje veličanje i slavljenje, pa nije ni čudno što se s njim sve događalo, dogodilo i začelo. Nije mogao podnijeti istinu ni o čemu pa ni o sebi, drugima i samom Isusu i njegovoj Crkvi. On je u svemu protestirao. Tako je rođen protestantizam. Protest protiv Istine. Protiv Onoga koji reče za sebe da je Istina koja daje slobodu. Gdje nema te Istine, vlada liberalizam, koji se kiti lažnom slobodom. Sotonskom slobodom koja je zavladala svijetom, pogotovo nekad kršćanskom Europom. Godina 1517., godina najvećeg potresa koji je udario na Kristovu Crkvu ostavila je žive i neugasive ožiljke i posljedice do današnjih dana. Ništa nisu bili progoni prvih stoljeća, ni kasnija maltretiranja Crkve, koliko je ovaj prevrat učinio i donio posljedice koje su još dan-danas prepoznatljive po ludostima i sotonskim djelovanjima. Nije se samo radilo o 95 teza pribijenih na vrata dvorske crkve. Ne, nije ni čudno kako i od koga su potekli ovi sotonizmi modernizma. Zna se tko je modernizma i tko je najveći modernist, danas i uvijek će biti. Počujmo što opet o tome pišu i svjedoče različiti autori. Christiani za XVI. stoljeće govori da je u njemu zavladala bolesna razularenost imaginacije, koja se suprotstavljala katoličanstvu. Zavladalo je antikatoličanstvo preplavljeno sotonizmom. Lutherovo “novo Evandelje” začetak je modernizma i liberalizma. Sam je Luther pričao o svojim susretima s Đavlom. Takav jedan bio je u vreći s orasima, koji se na Lutherovu viku pretvorio u muhu. Za njim je Luther bacio tintarnicu koja se razbila o zid. Kažu da još dan-danas na zidu wartbourškog zamka stoji ta mrlja od tinte. Mnogi svećenici Lutherove simpatije ženili su se i razvodili; mnoge su katoličke crkve palili i uništavali umjetničke vrijednosti. Luther se oženio 1525. godine napuštenom redovnicom Katarinom Bora. Kažu da je govorio da će mu ona roditi dijete, koje će biti Antikrist. Kralj Henrik VIII. piše: “Je li ikada bilo takve kuge koja je napala Kristovo stado? To je vuk koji je pobjegao iz Pakla! Izaslanik Sotonin!” Tu istinu i sam Luther priznaje: “Sotona mi se često javlja maskiran. Vidio sam ga svojim očima u obliku svinje i kao hrpu slame u plamenu.” Jednom od svojih boljih prijatelja Micioniusu pričao je svoje noćne sne i more: “…dolazio mi je da me ubije. Šetao je sa mnom po spavaonici… u raspravama me oznoji i često je ljut… on spava uz mene bliže nego moja Katarina… ne pušta me ni korak samoga.”

Toliko o Martinu Lutheru, začetniku protestantizma, novovjekovnog individualizma. Fichte je za njega rekao: “pralik novovjekovnog doba”. Slažem se s mnogima da je otada nastala epidemija beznađa. Sotonska gripa do dana današnjeg širi se europskim prostorima. Europska unija proizvodi njezine viruse – ne želi Krista!

fra Stanko Duje Mijić