Naslovnica Vatikan Reforme kurije – od revolucije i obnove do … ?

Reforme kurije – od revolucije i obnove do … ?

1102
0

Na kraju, “revolucija” se pretvorila u obnovu, koja će se po svemu sudeći, ‘polako’ događati. I nije mogla biti drugačije, jer zbog način na koji je postavljena, reforma kurije nije zadovoljila ničije kriterije. Čak ni onih iz takozvanog progresivnog krila. Na kraju, neke kritike su stigle čak i od njih. Za sada, postupak će možda biti uspostava nove kongregacije “ad experimentum” pa će se pričekati na nacrt nove pastoralne konstitucije koja bi regulirala funkcije kurije. Ali za takav posao će trebati vremena.

Što se sada događa?

Komentatori iz (samoproglašenog) Franjinog tabora sigurno će ukazivati na otpore na koje su naišli u procesu reforme Crkve – otpore koji nisu dopuštali očekivanu revoluciju. Oni koji su bili oprezniji u podupiranju bilo kakvih papinih poteza će tvrditi da su Franjini prijedlozi bili preslabi da bi se mogli staviti na snagu onom brzinom kojoj su se progresivci nadali.

Istina je negdje u sredini. Franjo nije imao plan za obnovu Crkve. Nije htio ni na koji način mijenjati postojeće crkvene doktrine. On je jednostavno smatrao kako postoji potreba za većim pastoralnim pristupom. Onima koji su ga u konklavi podržali, dodijeljena su ključna mjesta njegovih savjetnika, a ponekad su ti isti iskoristili papinsku naivnosti kako bi promovirali svoju ‘agendu’. Ovo je dakako naišlo na otpor, a najčešće iz jednostavnog razloga što vrlo mali broj ljudi u stvari podržava takva stajališta.

Na početku konzistorija, Franjo je tražio suradnju, istaknuvši da reforme nisu cilj same sebi, nego im je svrha poticanje jedinstva među različitim odjelima kurije, te podsjetio kardinale kako je potreba reformi proizašla iz pred-konklavnih sastanaka– na suptilan način je naglasio kako on jednostavno provodi mandat koji mu je dan.

No, o kakvim se to zahtjevima govorilo na pred-konklavnim susretima? To je goruće pitanje, jer se planovi za brzu revoluciju pretvaraju u studiozan pristup reformama. Mnogi kardinali su zasigurno ukazali na nedostatak komunikacije s Rimom i pretjeranu centraliziranost kurije. Ti su se prigovori poklopili sa skandalima poput Vatileaksa ili dobro orkestriranih kampanja protiv Svete Stolice, kao što je bio slučaj s optužbama za pedofiliju u Crkvi.

Potrebno je bilo obnoviti imidž Crkve. I postojala je želja da se razumije što to nije funkcioniralo u kolegijalnosti na koju je pozvao Benedikt XVI. No, kolegijalnost funkcionira samo kada se svi slažu.

Krajnji rizik je da sve želje oko reformi budu srušene, kao kule od karata. Papa Franjo može donijeti prave odluke, počevši od danas pa do kraja svoga pontifikata, ali ako one nisu čvrsto utemeljene na teologiji i kanonskom pravu, može se dogoditi da nijedna od njih ne zaživi.

Pravo pitanje je možda čak i dublje: danas postoji mnogo funkcionalnih (pragmatičnih?) razmišljanja, ali nema puno teološkog promišljanja.

A to je izazov.

Za detaljniju analizu pogledajte članak na  Monday Vatikan