Naslovnica Crkva Regionalni upravitelji ili nasljednici apostola?

Regionalni upravitelji ili nasljednici apostola?

632
0

Prošlog tjedna se biskup Joseph Strickland osvrnuo na nekoliko redaka iz jednog članka, u kojem se barem djelomično pokušavalo suprotstaviti onome što je biskup Athanasius Schneider nazvao kulturom papo-centrizma na koju nalazimo posvuda u modernoj Crkvi. Evo odlomka koji je biskup Strickland tvitao:

            „Zapad se treba prisjetiti da naši biskupi ne crpe svoj autoritet od pape. Oni nisu regionalni upravitelji (menadžeri) Vatikana. Oni su po svome pravu nasljednici apostola. Oni imaju autoritet kada podučavaju. Oni su pastiri svojih ovaca“.

Zbog toga je Njegova Ekselencija prozvana raskolnikom, heretikom, čak i otpadnikom od vjere. To pokazuje kolika ima nejasnoća oko papinstva čak i među vjernim, dobro informiranim katolicima. Očigledno, dosta nas misli da su biskupi doista vatikanski regionalni upravitelji. Čini se da misle da je papa jedini pravi biskup i da on jednostavno dodjeljuje biskupski status skoro sedam tisuća ordinarija diljem svijeta.

Sasvim je jasno da to nije slučaj. Svi biskupi (uključujući papu) svoj autoritet crpe iz istog izvor, a to je Bog. Naš Gospodin je dvanaestoricu apostola posvetio za biskupe. Apostoli su potom polaganjem ruku prenijeli autoritet svoje službe na novu generaciju. Ovu liniju nazivamo apostolskim nasljeđem.

Kao što Dogmatska konstitucija o Crkvi kaže:

            „Jer iz predaje, koja je osobita izražena u liturgijskim obredima i u praksi Crkve Istoka i Zapada, jasno je da je polaganjem ruku i riječima posvete, milost Duha Svetoga dodijeljena da biskupi na eminentan i vidljiv način održavaju uloge samoga Krista kao Učitelja, Pastira i Velikog svećenika, te da djeluju u Njegovoj osobi. Stoga biskupima pripada pravo primanje novoizabranih članova u biskupsko tijelo sakramentom Reda“.

U nastavku Lumen Gentiuma piše: „Ova vlast, koju oni osobno vrše u Kristovo ime, je prikladna, trajna i izravna, iako je njezino vršenje u konačnici regulirano vrhovnim autoritetom Crkve i može biti ograničeno određenim granicama, u korist Crkve ili vjernika”. Dakle, biskupi su na temelju vlastitog prava biskupi.

Istina je da su biskupi podložni višim autoritetima, uključujući Svetog oca. Ipak, moguće je da svoju biskupsku službu vrše prkoseći papinstvu. Pravoslavni episkopi to rade tisuću godina.

Na Istoku ima gotovo tisuću biskupa koji nikada nisu bili u punom zajedništvu sa papom. Oni sigurno nisu imali dopuštenje Rima da postanu biskupi. Niti njihovi posvetitelji, niti posvetitelji njihovih posvetitelja… i tako dalje, sve od Velikog raskola 1054. godine. Ipak, pravoslavci su obavljali svakodnevni rad svojih partikularnih Crkava (propovijedanje Evanđelja, dijeljenje sakramenata, i tako dalje) bez prekida tisuću godina.

Pozicija pravoslavaca nije idealna, što će oni sami priznati. Oni žele ponovno ujedinjenje sa Zapadom, kao što mi želimo ponovno ujedinjenje s Istokom. Ali tisućljeće otvorenog prkošenja papi nije uopće smanjilo „biskupstvo” njihovih biskupa. Zašto? Jer biskupska vlast ne dolazi od pape. Dolazi od Krista kroz apostolsko nasljeđe – preko čina polaganja ruku.

Neslaganje između biskupa Stricklanda i njegovih kritičara se možda nalazi u tome kako definiramo riječ „autoritet”. Biskup Strickland očito ga koristi kao oznaku za moć, milosti, povlastice i odgovornosti zajedničke svim biskupima na temelju njihove službe. Njegovi kritičari to koriste za nešto poput dopuštenja, u čemu se biskupi postavljaju samo unutar struktura moći Crkve.

Opet, mislim da je teza biskupa Stricklanda bila sasvim jasna. Nije govorio da svaki biskup može raditi što god hoće. Umjesto toga, govorio je da bi biskupi trebali preuzeti veću odgovornost za vlast – moć – koju imaju. Opet ću citirati biskupa Atanazija Schneidera:

“Mislim da bi pape trebali govoriti rijetko, dijelom zato što inflacija papinih riječi de facto zamagljuje učiteljstvo biskupa. Papa je svojim kontinuiranim izjavama postao središnja točka svakodnevnog života u Crkvi. Međutim, biskupi su institucija ustanovljenih pastira za njihova stada. Na neki način oni su prilično paralizirani ovim papo-centrizmu.”

To je ono na što biskup Strickland cilja svojim tvitom. Možda se ne slažete, ali teško da ga to čini otpadnikom.

Ipak, ta kleveta nije neočekivana. Za mnoge katolike ne postoji srednji put između  Mottramisma i sedevakantizma. Znate takav tip vjernika, alergični su na sve što nije po njihovom. Ako primjerice hvalite hamburger, optužit će vas da ste protiv hot-dogova.

Što ih dovodi u takve krajnosti? U osnovi, to je strah od dvosmislenosti. Siguran sam da se mnogi čitatelji bore s takvim strahovima, kao i ja. U tome nemamo boljeg prijatelja od sv. Johna Henryja Newmana.

Kada je kardinal Newman proglašen crkvenim naučiteljem, trebao je biti proglašen Doctorom patiicus, učiteljem strpljivosti. Malo je ljudi ikada postavljalo tako prodorna pitanja, a on se ipak nikada nije osjećao da ima pravo na odgovore. Newman je vjerovao  da će Bogu učiniti ono što je najbolje za svoj narod, u svoje vrijeme.

Evo izvatka iz pisma koje je napisao Elizabeth Anstice o papinstvu, a koje sam pronašao u knjizi „The Quotable Newman“ (Sophia Institute Press, 2012. godine). Prema kardinalu Newmanu:

            „Što reći o katolicima koji koriste argument „Papa protiv Pape, i Koncil protiv Koncila”, mogu pretpostaviti da to u vrlo velikom sustavu nužno može opisivati velike očigledne anomalije kao u Svetom pismu (paralela koja bi mogla biti učinkovita razrađeno) i da biste mogli početi tako da to očekujete i pristajete na toda neke stvari možda uvijek moraju biti poteškoće (kao što postoje nerješive poteškoće u Svetom pismu) i srazmjerno tome kako se osobe približavaju sustavu postoji rastuće povjerenje u dosljednost“.

Newman je uvijek vjerovao „sustavu” i to mu je povjerenje donijelo ogroman unutarnji mir. Mislim da je mir pravo obilježje njegovog pisanja.

Danas rijetko nalazimo takav mir među katolicima. Zašto? Jer nam nedostaje Newmanova strpljenja. Inzistiramo na tome da svako pitanje ima očigledan odgovor (odnosno naš vlastiti) i da je svatko tko ne dođe do istog zaključka budala ili heretik – ili oboje.

Ipak, da bude jasno, biskup Strickland nije dio neke desničarske zavjere za otimanje vlasti od pape Franje. On pridonosi stalnoj raspravi među crkvenim vođama o tome kako se Crkva može najbolje prilagoditi informacijskom dobu. Sve do ovoga stoljeća Kristovi namjesnici nisu bili sposobni mikro upravljati Crkvom. Sada, zahvaljujući masovnoj komunikaciji, to sve više postaje izvedivo. Ali samo zato što mogu, znači li to da bi trebali?

Budući da Sveti Otac želi izgraditi „sinodalnu“ Crkvu, očito se bori s tim istim pitanjima. Opet, tko god misli da je ovo jednosmjeran slučaj, gadno je zaveden ili u protivnom pogrešno raspravlja. Crkva nema odgovor jer nikada prije nije imala ovaj problem. Ali to je u redu jer trebate vjerovati sustavu. Bog će učiniti ono što je najbolje za njegov narod.

Što se mene tiče, ja sam „papinski minimalist“. Zalažemo se za decentraliziraniju Crkvu, koja slijedi staro katoličko načelo supsidijarnosti. Prihvaćamo Prvi vatikanski koncil, kao i sveti Johny Henry Newman. Ipak, poput Newmana, isto tako odbacujemo ono što bi se moglo nazvati duhom Prvog vatikanskog koncila, a to je ultramontanizam koji nema podrijetlo iz katoličke tradicije.

Unatoč tome što je iskreno vjerovao u papinsku nepogrešivost, Newman se molio da se to ne definira kao dogma. „Ne mogu podnijeti razmišljanje o tiraniji i okrutnosti zagovornika ove dogme”, napisao je biskupu Kerryu samo šest mjeseci prije završetka koncila. Nije bio zabrinut za papu ni približno koliko za one koji djeluju u papino ime. Neke stvari se nikad ne mijenjaju.

Zaista, za nas „retromontaniste“ problem nije papa kao takav. Problem je u tome što, koliko god se trudili, moderni pape zapravo ne mogu mikro upravljati Crkvom. Ne sami. Zato upravljanja Crkvom – na svim razinama – predaju Rimskoj kuriji. Dakle, devet od deset puta kada “papa” objavi encikliku ili neki dokument, njezin je autor doista neki bezimeni, bezlični i karijerni vatikanski birokrat.

Evo mog pitanja za ultramontaniste… Znači li vlast Kristova vikara da papa može oduzeti vlast svjetskom episkopatu i dati je ovoj maloj skupini (vrlo korumpiranih, izoliranih, sebičnih) talijanskih klerika? Je li na to mislio naš Gospodin kada je Petru dao ključeve neba? I ako dovodim u pitanje sadašnji poredak stvari, čini li me to raskolnikom?

Možda. Ali više mi se sviđa ono što je kardinal Newman rekao:

            „Crkva je Majka sviju, kako vladara, tako i onih kojima se vlada. Ako ona proglašava da je Papa nepogrešiv u određenim stvarima, onda je u tim stvarima nepogrešiv. Ono što govore biskupi i ljudi diljem svijeta, to je istina, ma kakvu pritužbu imali na određene crkvene postupke. Nemojmo se suprotstavljati univerzalnom glasu“.

Sv. John Henry Newman, moli za nas.

Michael Warren Davis

Izvor