Naslovnica Crkva Revizija primirja iz 1968. godine

Revizija primirja iz 1968. godine

446
0

Prije dvadeset godina, pisac George Weigel  je skovao izraz „primirje iz 1968. godine” kako bi opisao posljedice javnog neslaganja s enciklikom Humanae Vitae koja potvrđuje crkveni nauk o kontracepciji. Prema Weigelovom kazivanju, neuspjeh Crkve da javno disciplinira teologe koji su odbacili nauk iz enciklike Humanae Vitae (Vatikan je dopustio svećenicima koji su javno proturječili nauku da ga u tajnosti prihvate), poučio je katolike da je moguće oduprijeti se crkvenom nauku bez velikih posljedica i da Vatikan neće podržati one biskupe koji pokušavaju provesti ono što piše u enciklici.

U Weigelovoj metafori mogla bi se dodati riječ „primirje“, jer se može reći da akcije Vatikana više liče na kapitulaciju nego na uzajamni prekid sukoba, ali ovo je korisna metafora za opisivanje stanja u Katoličkoj crkvi od 60-ih godina. Zaraćene frakcije u Crkvi uspostavile su primirje oko teme kontracepcije, a ovaj neizgovoreni ili gotovo neizgovoreni dogovor da nema više eskalacija po pitanjima spolnosti je ono što je spriječilo Crkvu od rascjepa u godinama nakon toga. Čini se da je načelo djelovanja ovog neizgovorenog sporazuma sljedeće; da neće biti suzbijanja onih koji se ne slažu s crkvenim naukom, sve dok se otvoreno ne zalažu za promjene oko kontroverznih tema, barem ne previše otvoreno.

Jedan dio tog neizgovorenog primirja bila je zabrana kritike Drugog vatikanskog koncila i reformi koje su uslijedile. Kao teolog nakon 1968. godine mogli ste raditi gotovo sve što ste htjeli, ali niste smjeli otvoreno kritizirati Drugi vatikansko koncil. To je jedan od razloga zašto se Marcel Lefebvre našao ostraciziran od strane crkvenih vlasti i na kraju izopćen, dok je Hans Küng samo izgubio pravo da se naziva katoličkim teologom, ali je umro na dobrom glasu, unatoč tome što je objavio knjigu u kojoj se teoretski i u praksi niječe papinska nepogrešivost.

Ima nekoliko razloga zašto je to postalo tako presudno. Jedna je da su mnogi crkveni velikodostojnici vidjeli Drugi vatikanski koncil kao mirovni ugovor Crkve s modernim, sekularnim svijetom, i kao ključan odgovor za njezino poistovjećivanje sa svijetom. Svaka kritika Drugog vatikanskog koncila mogla bi se činiti kao nazadovanje u raniju eru sukoba i svađa. Ova zabrinutost motivira mnoge „liberalne” katolike; kako je to prije nekoliko godina izrazio kardinal Müller, da vjeruju kako je sekularizacija nepovratna i stoga nastoje pronaći prostor u kojem Crkva može preživjeti u neprijateljskom sekularnom društvu.

Naravno, progresivci (liberali) su 1968. godine bili ti koji su iskoristili svoje saveznike izvan Crkve – u sekularnim medijima, primjerice – kako bi se „primirje“ dogodilo. To objašnjava zabranu kritike Drugog vatikanskog koncila te bi signaliziralo sekularnom svijetu da se Crkva vraća na borbeniji stav, što bi poremetilo dogovore sa sekularnim društvom.

Kako je Weigel istaknuo, ovo je primirje znatno otežalo živote onima koji su branili crkveni nauk o kontroverznim pitanjima, posebice biskupi. To isto tako ostavlja dojam da se crkveni nauk može propitivati i može ga propitkivati tko god hoće. Koliko god bili u krivu u vezi s postojanošću sekularizacije, ti liberali nisu pogriješili u pogledu pritisaka neprijateljskog sekularnog društva.

Godine 1965., John Rockefeller III. zatražio je i dobio 45-minutni sastanak sa papom Pavlom VI., u kojem je pokušao nagovoriti papu da promijeni crkveni nauk o kontracepciji. Rockefeller je čak ponudio da pomogne u pisanju enciklike. Institucije poput Zaklade Ford, koja je bila i ostala glavni promicatelj „kontrole populacije” (zajedno sa zakladom Rockefeller), su pritiskale papu da promijeni crkveni nauk. Možemo samo zamisliti koliko su se ti pritisci danas povećali. Nitko ne bi trebao imati iluzija o tome kakve pritiske vrše društvene snage nasuprot Crkve – one su vrlo stvarne i prijeteće.

Usprkos svim progresivnim pritužbama na njih, niti Ivan Pavao II. niti oskudni pokušaji Benedikta XVI. da discipliniraju teologe poput Hansa Künga i Leonarda Boffa nisu predstavljali kršenje ovog primirja. Sa izborom Franje to se dramatično promijenilo. Od početka svoga pontifikata, svojim komentarima „tko sam ja da sudim“ homoseksualnom ponašanju, Franjo je signalizirao svoju spremnost da promijeni uvjete primirja, a možda ga čak i prekrši.

To je omogućilo liberalima da postanu otvoreni sa svojim zahtjevima, tako da danas imamo kardinale poput Hollericha, očitog papinog prijatelja, koji se osjeća ugodno da u potpunosti odbaci crkveni nauk o homoseksualnosti. Najotvoreniji izazov „statusu quo“ je bez sumnje „Sinodalni put” njemačke Crkve, koji obećava gotovo sveobuhvatnu reviziju crkvenog nauka, a neće sada započinjati analizu o primirju i međusobnom prekidu vatre iz 1968. godine.

Što god da su kardinali mislili da čine birajući ga, mnogi u progresivnoj frakciji očito žele da papa Franjo jednom zauvijek prekine primirje. No, do sada to nisu uspjeli ostvariti; protivnici su ih uspjeli osujetiti na Sinodi o obitelji (2014. godine), a takvo protivljenje je i izbacilo iz kolosijeka nastojanje da se na Sinodi o Amazoniji (2019. godine) odustane od ukidanja klerikalnog celibata. Isto tako se čini da je za sada pokušaj suzbijanja tradicionalne liturgije s Motu proprijom „Traditionis Custodes isto tako posustao. Štoviše, većina Franjinih djela bila je osobne prirode i mogu ih poništiti njegovi nasljednici.

„Sinodalni put” je sasvim druga stvar, to je zapravo javno odbacivanje kompromisa iz 1968. godine koje je bilo  previše očito da bi ga se ignoriralo. Zato se će na kraju takva inicijativa propasti. To se može vidjeti na reakciji na objavu Motu proprija „Traditionis Custodes“. Razlog zašto nije uspjela biti prihvaćena nije zato što se veliki broj biskupa i katolika slaže ili čak suosjeća s zabrinutošću onih koji prihvaćaju tradicionalnu liturgiju. To nije uspjelo jer to bi bio tako očit pokušaj da se kazni navodno „neslaganje“ tradicionalista zbog „ne prihvaćanja Drugog vatikanskog koncila“.

Drugim riječima, netradicionalni katolici branili su tradicionalne katolike jer su ih progresivci htjeli kazniti zbog neslaganja, razbijajući tako jedan od tabua nakon ’68 godine. To je isto tako pokazalo da je pokušaj Benedikta XVI. da normalizira odnose sa tradicionalistima došao do točke u kojoj veliki broj katolika sada vidi „primirje“ na način da ih se treba uključiti još više u život Crkve, za razliku od desetljeća nakon Koncila. To sugerira i dopis koji kruži vatikanskim krugovima, a koji je nedavno objavio vatikanski novinar Sandro Magister.

Sinodalni put je još drskiji pokušaj da se poništi taj neizgovoreni sporazum, ali pati od istih mana. Jedna od njezinih (uglavnom) neizrečenih pretpostavki je da Drugi vatikanski koncil nije otišao dovoljno daleko u progresivnom smjeru. Drugim riječima, implicitno procjenjuju da su odluke Drugog vatikanskog koncila zapravo neuspjeh, kardinalni prekršaj protiv statusa quo. Ideja da je Drugi vatikanski koncil kamen temeljac za modernu Crkvu je ujedno bio temelj klerikalne formacije od 60-ih, i možda sam u krivu, ali ne vjerujem da je dovoljno biskupa još uvijek spremno odbaciti ovaj aspekt svog svećeništva radi njemačke Crkve i njezinih težnji. Čini se da sve veći broj kritika od strane biskupa upućenih „Sinodalnom putu“ to potvrđuje.

Mnogi tradicionalni katolici, među kojima sam i ja, ponekad su ljuti zbog načina na koji „mainstream” katolici nisu voljni biti dovoljno kritički prema Drugom vatikanskom koncilu i reformama koje su uslijedile nakon Koncila. Doista, moram reći da se slažem s čelnicima njemačkog „Sinodalnog puta“ da je Drugi vatikanski koncil, barem u praktičnom smislu, propao, te da ga Crkva ne bi trebala odbaciti već ga prestati tretirati kao „super dogmu“, kako je to jednom rekao Joseph Ratzinger. Ali sve dok nešto drugo ne može u praksi spriječiti Crkvu da se ne raspadne raskolom, takva će kritika ostati na rubu crkvenog života.

To je glavni razlog zašto, koliko god to mučilo vjerne katolike, primirje iz ’68. godine još uvijek vrijedi. Skandali oko katoličkih vođa, kako laika, tako i klerika, koji negiraju crkveni nauk, razlog je zašto mnogi vjernici katolici smatraju ovo primirje užasavajućim i željeli bi ga prekinuti. Ljudi koji stoje iza Sinodalnog puta složili bi se s njima ako ništa drugo.

I u pravu su, jer primirje ne može trajati vječno. U nekom trenutku, Crkva će ili napustiti bitne aspekte vjere u kojima se sukobljava sa sekularnom vlašću, što ne može učiniti, ili će trpjeti posljedice njihove obrane u sve više post kršćanskom zapadnom svijetu. Ali taj dan nije došao, barem ne još.

Izvor