Naslovnica Crkva Riječ dvije o molitvi vjernika

Riječ dvije o molitvi vjernika

2641
0

Jedan od dijelova novus ordo mise koji je “obnovljen” iz antike je “Molitva vjernika”. Međutim, po mišljenju autora ovog članka, kvaliteta molitvenih nakana koje se danas koriste su razočaravajuće. One su ili pretjerano osobne i ideološke ili pak s druge strane – površne i jednostrane. Petar Kwasniewski, u New Liturgical Movement vrlo dobro sažima ovaj problem:

Svakako nije pretjerano reći kako se tendencija u cijelom svijetu kreće prema sve lošijoj kvalitetnoj izvedbi tih molitava, u rasponu od banalnih i slatkorječivih do političke propagande, od progresivnog sanjarenja do stvarno heretičkih prijedloga na koje nitko ne bi mogao pristati bez vrijeđanja Boga. Čak i kada se sadržaju nema što prigovoriti, prečesto je sam stil dosadan, opušten, razbacan ili nejasan … [Postoji] i problematičan sadržaj, loše pisanje, i monoton način izgovora.

Dodatni problemi nastaju kada su prisutne različite jezične skupine, na primjer u velikim svetištima, te u samom Vatikanu, pa se osjeća potreba izricanja molitvi na nekoliko različitih jezika. Stječe se dojam da su nakane usmjerene više prema zajednici nego Bogu, koji zna sve jezike i misli.

Posve je drugačije u istočnim liturgijama, gdje su Velike Litanije tako lijepo utkane u liturgiju, i usput se vrlo lijepo pjevaju.

Činjenica je da se mnogo toga može učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta Molitve vjernika koja u najboljem slučaju ostaje, s liturgijskog gledište, amaterski izlet, a u najgorem ideološki problematičan.

Možda bi bilo korisno malo pogledati norme i povijest ovog dijela mise.

Opća Uredba Rimskog Misala ovako govori o molitvama vjernika:

69. U sveopćoj molitvi ili molitvi vjernika narod na neki način odgovara u vjeri prihvaćenoj Božjoj riječi i, vršeći službu svoga krsnoga svećeništva, Bogu prinosi molitve za spas svih ljudi. Poželjno je da se ta molitva moli redovito u misama s narodom, i to tako da se sastoji od prošnja za svetu Crkvu, za one koji su na vlasti, za one koji su pritisnuti raznim nevoljama te za sve ljude i za spasenje svega svijeta.

70. Redoslijed nakana bit će redovito ovaj:
a) za potrebe Crkve,
b) za državnike i za spasenje svega svijeta,
c) za pritisnute bilo kojom teškoćom,
d) za mjesnu zajednicu.
No, prilikom nekoga posebnoga slavlja – kao što je potvrda, vjenčanje ili sprovod – red se nakana može pobliže primijeniti na određenu posebnu zgodu.

71. Svećenik slavitelj s predsjedateljskoga mjesta ravna prošnjom. On u nju uvodi kratkim poticajem, kojim vjernike poziva na molitvu, a same prošnje zaključuje molitvom. Molitvene nakane koje se iznose neka budu trijezne, sastavljene s razboritom slobodom i vrlo kratke te neka izražavaju prošnju cijele zajednice.

Povijest – Ove molitvene nakane su bile vrlo česte u ranoj Crkvi, na otprilike istom mjestu u misi kao i danas. Slijedile su nakon homilije (imajte na umu da se tada, u pravilu, nije govorilo Vjerovanje). Spominju ih svi crkveni oci. U početku, svećenik i zbor su recitirali i pjevali antifone, ali tijekom vremena đakon je preuzeo veću ulogu; on bi najavio sve nakane nakon čega bi vjernici odgovorili s Kyrie eleison (Gospodine smiluj se).

Ovi zagovori su ostali u upotrebi kasno iza patrističkog razdoblja (do oko 9. stoljeća). Izgleda da se njihov nestanak podudara s njihovim razvojem u molitvu litanija Kyrie Eleison (Gospodine smiluj se) i njihovim premještanjem na početak mise. Vremenom su smatrani nepotrebnima i konačno su ukinuti. Na Zapadu su ih zadržali samo na Veliki petak, u nekim određenim područjima još i duže, no na Istoku nikada nisu bili ukinuti. Danas, kao što znamo, vraćeni su na izvorno mjesto u misi.

Na kraju, mislim da ovi zagovori zaslužuju bolji liturgijski tretman od ovog današnjeg. Shvaćam da bi entuzijasti tradicionalne latinske mise (u koje i sam spadam) vjerojatno rekli: “ukinite ih u cijelosti“. Ali to nije realno; oni su tu i ostat će, barem za vrijeme našeg života. Mogli bi ih barem učiniti boljima i iskoristiti više izvora: drevne, istočne pa čak i nove, ali ipak uz elegantnu izvedbu; na primjer pjevanje zagovora je lijepa opcija i zasigurno drevna praksa Crkve koje bi se dala obnoviti u bogoslužju.

Izvor