Naslovnica Crkva S Malom Terezijom k radosnom i ispunjenom životu

S Malom Terezijom k radosnom i ispunjenom životu

478
0

Bitno je ne gubiti nadu i mati povjerenje u Boga. U teškoj situaciji pitati se: “Koji čin vjere sada trebam učiniti, kako da svojim ponašanjem izrazim nadu, kako da u datoj situaciji rastem u ljubavi?” Važan je taj redoslijed: početi s vjerom i povjerenjem i nadati se dobromu. Tada će nam ljubav pokazati put. To je put odgovornosti, ali prije svega put ispravnog života i duhovne radosti.

Na današnji dan, 2. siječnja 1873. godine rođena je znamenita svetica i crkvena naučiteljica sv. Terezija od Lisieuxa, poznata i kao sveta Mala Terezija. Također je poznata i pod imenom Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica. Dobila je od milja i nadimke Isusov cvjetić te Mali cvijet. Tim povodom donosimo sažetak njezinog malog puta pouzdanja i ljubavi, koji nam može biti pomoć u godini u koju smo zakoračili. 

 

Uvod

“Mali put pouzdanja i ljubavi” (Verbum, 2020. god.) naslov je knjige koju je napisao p. Jaques Philippe. Knjiga nosi podnaslov “S Malom Terezijom k radosnom i ispunjenom životu”. Autor ove knjige, p. Philippe, jest katolički svećenik u zajednici Blaženstava. Voditelj je mnogih duhovnih vježbi koje održava svećenicima, redovnicima i laicima. Plod jednih takvih duhovnih vježbi jest i sadržaj ove knjige koju želim predstaviti. Autor u knjizi nastoji protumačiti Mali put svetosti kojim je išla sveta Mala Terezija, a koji je tako jednostavan i pogodan za primjenu u svakodnevnom životu bilo svećenika i redovnika, bilo laika. Mala Terezija je po mišljenju autora od bitne važnosti za Crkvu i današnje društvo jer daje primjer posve jednostavnog puta svetosti koji se sastoji u pouzdanju i ljubavi prema Bogu. Podnaslovi ovog eseja odgovaraju podnaslovima u knjizi. Neka nam ova promišljanja budu na korist kako bismo hrabro ustrajali na svakodnevnom putu svetosti.

I. Posve novi put

SAINTS LOUIS & ZELIE MARTIN, PARENTS OF ST. THERESE OF LISIEUX: FIRST MARRIED COUPLE TO BE CANONIZED | PagadianDiocese.org
“Ima nešto tako nebesko u njezinu pogledu da očarava!” (sv. Zelia Martin, Terezijina majka)

Autor na početku prvog poglavlja ukratko predstavlja lik i djelo svete Male Terezije te ističe kako je želja Ivana Pavla II da ona bude proglašena naučiteljicom Crkve poziv cijeloj Crkvi da uđe u njenu školu i upozna njen mali put svetosti. Mala Terezija je u svom životu otkrila srce evanđelja – dobrog, milosrdnog Boga i njegov poziv da mu se predamo poput djeteta. Mali put je put svetog djetinjstva rekao je jednom prigodom sv. Papa Ivan Pavao II i istaknuo kako je Mala Terezija nama, ljudima ovog vremena, otkrila temeljnu stvarnost iz evanđelja – da smo primili milost Duha Svetoga u kojemu smijemo klicati Abba! Oče! (usp. Rim, 8,15). Maloj su Tereziji mudre teološke knjige zadavale glavobolju, dok ispunjenje pronalazi u jednostavnosti evanđelja i Svetog pisma u cjelini. U tom i jest srž kršćanskog života – prihvatiti Božju nježnost i dopustiti da nas ona iznutra preobražava. Stoga Terezijin Mali put nikoga ne može obeshrabriti jer je moguće i onoj najslabijoj osobi ostvarivati ga iz dana u dan. U Malome putu krije se, možemo reći, jedan od važnih poziva Drugog vatikanskog koncila a to je sveopći poziv na svetost – svetost nije pridržana pojedincima, svi smo pozvani biti sveti.

Terezija opis svog Malog put započinje rečenicom: Oduvijek sam željela biti sveta. Terezija je željela ljubiti Boga neizmjerno, živjeti posve u skladu s evanđeljem. Čitajući o pothvatima svetaca uvidjela je da ona ne može tako nešto činiti, no nije se obeshrabrila. Ovdje susrećemo prekrasnu stranu Terezijinog duhovnog lika – jednostavnost i povjerenje u Boga. Terezija se ne da obeshrabriti jer je uvjerena da njezine želje dolaze od Boga.
Terezija poznaje sve svoje mane, ali mora prihvatiti sebe i u tome je odlučna – truditi se uz pomoć Božju polako mijenjati i druge prihvatiti kakvi jesu da bi se onda i oni počeli mijenjati. Ne možemo ni sami sebe ni druge učiniti većima – to može samo Gospodin.
Terezija traži mali, direktni put do svetosti. To ne znači da ona misli kako se preko noći postaje svetom, nego da ne želi da ju sputavaju nevažne stvari – primjerice ne misli da ne može postati sveta jer ne može činiti djela koja su činili razni svetci. Ona traži neki mali, posve novi put, svoj put. Taj novi put otkriva svježinu evanđelja koje je uvijek novo, uvijek otvara nove perspektive, nove puteve. Terezija se bojala da njezinu siromaštvo i slabost odbijaju Boga – sada shvaća da dobiva nutarnju slobodu, nadilazi te besmislice i ima slobodan pristup k Ocu (usp Ef 2,18). Terezija tako zamišlja Božje dizalo koje će ju uzdići do svetosti. To dizalo je potražila u Bibliji – njoj je Biblija bila sve. Tako se svi vjernici moraju hraniti svetim pismom. Tu milost trebamo tražiti/moliti od svete Terezije. Samo Božja riječ posjeduje dubinu i jasnoću koja nam je potrebna. Samo Božja riječ otkriva da je Bog u našem životu prisutan. Sveto pismo ako ga se razmatra progovara našemu srcu. Svaki dan ga razmatrati bar 10 min. Moramo živjeti od Božje riječi. Moramo od Terezije izmoliti ljubav prema Božjoj riječi i duhovno razumijevanje sv. Pisma. Sv. Terezija nas ohrabruje: “U svojoj tihoj molitvi najviše čitam Evanđelje. U njemu nalazim sve što je mojoj jadnoj maloj duši potrebno. Otkrivam uvijek novo svjetlo, skriveni i tajni smisao.”

II. Dizalo za najmanje

Sveta Mala Terezija suočena sa svojim ograničenjima, kao što smo rekli, traži dizalo koje će je podići do Krista. To dizalo pronašla je u Svetom Pismu. Pronalazi ga u knjizi Izreka 9, 4: “Ako je netko posve malen neka dođe k meni”. Tereziju se dojmio ovaj izraz “posve malen” u kojem je prepoznala sebe kao onu koja nosi veliku želju za svetošću ali trpi zbog svoje nemoći. Tereziju je dalje zanimalo što Bog radi s tim malenima te odgovor pronalazi u knjizi proroka Izaije 66, 12-13: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti, na rukama nositi i milovati na koljenima”.

Ne treba se obeshrabriti, naše siromaštvo nije hendikep nego milost. Terezija konačno otkriva dizalo – to su Isusove ruke koje ju podižu do neba. Da bi nas Isusove ruke uzdigle moramo ostati maleni, ne smijemo rasti. Jer ako postanemo preveliki tj. previše sigurni u sebe dizalo neće doći po nas. Koristeći termin velik/a Terezija ne misli na odraslost i zrelost osobe kao što ni malenost ne znači djetinjastost – ona misli na malenost u duhovnom pogledu koje se očituje u poniznosti i uzdanju u Boga. Terezija je sada posve zadovoljna, otkrila je ono što je ključno za mali put – ostati malenim i postajati to sve više i više.

Terezija u samoj definiciji svog malog puta ne govori ništa o tome što znači biti malen i kako ostvarivati tu malenost. No svojim životom u Karmelu itekako je to pokazala. U svom autobiografskom spisu Povijest jedne duše ostavlja nam niz primjera za put malenosti koji možemo sažeti kao činjenje malih, svakodnevnih stvari i dužnosti s puno ljubavi, znajući da ta djela ne činimo ljudima nego Bogu koji je skriven iza ljudskog lika. Kad tako nastojimo živjeti onda Božja milost u nama počinje rasti i osposobljava nas za ustrajnost na putu svetosti. Primjerice ako smo stalno nestrpljivi, nemojmo se obeshrabriti, nego učinimo neko djelo koje iziskuje puno strpljenja. To bi u Terezijinom smislu bilo prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo. U redu je, nestrpljiv sam, ali ću se vježbati što mi je više moguće u strpljivosti. Božja milost djeluje i mi polako, nakon puno vježbe, postajemo strpljiviji. Mi jesmo maleni i siromašni ali možemo svojim djelima na sebe privući Božju milost. Ovdje se ne radi o manipulaciji s Bogom jer Gospodin zna nakanu srca. Ako mu priđemo od njega možemo sve dobiti. No moramo mu prići s ljubavlju koja se pokazuju u poniznosti i pouzdanju. Bog se oholima protivi a poniznima daje milost kaže sv. Petar u svojoj poslanici (usp. 1 Pt 5,5).

Za Tereziju biti malenim znači priznati svoju ništavost i poput djeteta sve očekivati od Boga kao dobrog Oca. Važno je pustiti da sve ide svojim redovitim putem. Ne trsiti se u skupljanju zasluga – u smislu da se ne želi po svaku cijenu trpati u sve, ako se pruži prilika da ulovimo zaslugu iskoristimo ju, no opterećenost željom da u svemu moramo biti mi prvi vodi k nadimanju. Ovu ovisnost o Bogu moramo promatrati na duhovnoj razini. Ovisnost o Bogu nije isto što i ovisnost o ljudima. Dok nas navezivanje na ljude zarobljava i umanjuje, ovisnost o Bogu nas uzdiže i čini velikima. Ako mislimo da možemo biti savršeni bez Boga onda ne slijedimo logiku evanđelja. Biti savršen ne znači samo nikad ne pogriješiti nego priznati da smo potrebni i Božjeg praštanja i milosrđa. Bez Božje milosti ne možemo. Stoga je važno svakoga dana primati iz Božje ruke sve što nam daje – nagradu za dobro, i oproštenje kad padnemo. Terezija nije trčala za izvanrednim stvarima. Ona kaže da je jednostavno brala cvijeće koje je bilo u vrtu. U svakodnevnom životu činila je male geste ljubavi. Činila je to Bogu na radost, kao što dobro dijete želi razveseliti svog roditelja poslušnošću. Terezija ne pada u depresiju kad uviđa svoju grješnost nego se uzdaje u milosrđe Božje, isto tako kad čini dobro ne udara joj slava u glavu nego je svjesna da joj snaga za činjenje dobra dolazi od Boga – po onom Pavlovom: “Sam od sebe ne mogu učiniti ništa”.

Iz svega ovoga možemo izdvojiti pet točaka: poniznost, pouzdanje, život u sadašnjem trenutku, ljubav i zahvalnost – to su temeljni stavovi koji privlače Božju milost.

Poniznost i pouzdanje temelj su svakog autentičnog kršćanskog života. Poniznost je važna kako u radosnim tako i u tjeskobnim situacijama. Biti ponizan zbog dobra kojeg činim i ne moliti poput carinika: “Bože hvala ti što nisam kao drugi”. Prava poniznost nije ni o sebi misliti najgore, nego se prihvatiti onakvima kakvi jesmo. Biti ponizan znači prihvatiti svoje siromaštvo. Ne prihvaćanje samih sebe jedan je oblik grijeha jer ne dopuštamo Bogu da djeluje u nama. Posve prihvatiti i svoju prošlost, i svoj izgled, i poteškoće u molitvi, svoju krhkost – zaista nije lako prihvatiti sebe. Neki govore: “Ja sebe mrzim”. To je nepravedno i protivno poniznosti, duhovnom djetinjstvu. Bog me ljubi jer želi da budem njegovo dijete a ne zbog mojih uspjeha. Kad prihvatimo sebe onda je Božja milost privučena i može djelovati. I sv. Pavao je imao neki trn u tijelu – tri puta je molio Boga da ga oslobodi od toga ali Bog mu govori dosta ti je moja milost jer se snaga u slabosti usavršuje. Kao da je želio reći – ne trebaš u svemu biti savršen, moraš imati nešto što će te opominjati da si potreban moje milosti. Postoje slabosti od kojih nas Gospodin oslobađa, no postoje i one koje ostaju, koje moramo nositi i boriti se s njima kako se ne bismo uzoholili.

III. Pomiriti se s vlastitim slabostima

Ako sebe prihvaćamo takvima kakvi jesmo onda prihvaćamo i Božju ljubav koju Gospodin ima za nas. Ako sebe preziremo onda odbacujemo Božju ljubav. Ako sebe prihvaćamo sa svojim ograničenjima lakše ćemo prihvatiti i druge. Svi smo iskusili da kad nama nešto ne ide znamo biti osorni prema drugima.

Sada se moramo zapitati gdje je granica prihvatiti sebe takvima kakvi jesmo i suradnje s grijehom. Ponekad u prihvaćanju svoje slabosti ne vidimo granicu prijelaza na odobravanje grijeha. Zato na prvom mjestu mora biti odlučnost i želja za obraćenjem. Nastojati svim srcem nikada ne uvrijediti Boga. Sveti kralj Ljudevit je govorio da bi radije obolio od kuge nego li učinio i jedan smrtni grijeh. Treba biti vjeran Gospodinu koliko god to koštalo. No unatoč tim našim željama i nastojanjima znaju se dogoditi i padovi. Slabi smo i grješni. Moramo odbacivati grijeh uvijek, ali prihvatiti sebe kao bijednog grješnika koji prihvaća pomoć. Rekao bih da je ključ u pouzdanju, u žurnom ustajanju nakon pada – a ustati znači pokajati se, zatražiti oproštenje u ispovijedi i vjerovati da me Gospodin čisti. Mala djeca kad padnu odmah ustaju i nastavljaju dalje trčati. Tako je naša Mala Terezija svakodnevno otkrivala svoje slabosti ali se uzdala u Gospodina i bila sretna što je ovisna o milosrđu Božjemu. Ključ svega jest želja za pripadati samo Bogu. Želja ljubiti Boga iznad svega će nas voditi putem pouzdanja. Sveta je Mala Terezija govorila da ne želi biti napola sveta. Zaista ne možemo Boga ljubiti s pola ljubavi, ako želimo biti sveti moramo ga željeti ljubiti svim srcem.

Mi smijemo biti siromašni i maleni, Boga to ne sablažnjava jer nas poznaje bolje od nas samih, ali on očekuje našu dobru volju, želju za svetošću i ustrajnost unatoč padovima. Grijeh je onda kad učinimo nešto slobodno, nešto što smo mogli izbjeći. Ako ne činimo ništa kako bismo se oslobodili od svoje slabosti i to je grijeh. Važno je boriti se i imati pouzdanja. Jedino što nam je potrebno jest dobra volja. Prvo što od nas Bog očekuje nije posvemašnja savršenost, to dolazi poslije duge ustrajnosti i vježbanja, nego da se u njega uzdamo. On očekuje posvemašnje povjerenje. Od Boga dobivamo koliko od njega očekujemo – neka ti bude po tvojoj vjeri.

IV. Rasti u pouzdanju

Mala Terezija vrlo često govori o pouzdanju koje proizlazi iz njena iskustva otkrića Boga kao Oca. Terezija ne niječe Božju pravednost, niti ima pravo to činiti. No Terezija zna da Bog u svojoj pravednosti ne daje samo kazne nego i nagrade. Naša slabost neće sablazniti Boga dokle god u nama postoji dobra volja i pouzdanje.

Moguće je da smo kroz život nailazili na razne poteškoće, možda i u odnosu s vlastitim ocem pa nam pouzdanje u Boga kao u dobrog Oca pričinjava nelagodnost. No molitva iscjeljuje naše srce i pomaže nam uvidjeti kako je Božje očinstvo različito od onog zemaljskog. O tome nam svjedoči Sveto pismo, osobito psalmi: “Ako me otac i mati ostave, Gospodin će me primiti.” (Ps 27,10). Ako nemamo pouzdanja vrlo često je razlog u tome što se ne hranimo Božjom riječju. Tko redovito čita Sveto pismo pronalazi odgovore za svoje životne situacije u Božjoj riječi i jača pouzdanje u Boga koji sve vodi i želi nam dobro. Čin vjere nam također pomaže. To znači u teškim situacijama pun pouzdanja reći: Bože ja ti vjerujem, uzdam se u tebe ili što slično. Naravno da ovo sve ne donosi odmah plod, potrebno je ustrajno vježbanje kao i u molitvi. Pouzdanje čini čuda kaže naša Mala Terezija. Iako se to čudo ostvari na način na koji nismo zamislili ili očekivali, ono uvijek ojača naše pouzdanje. Čin vjere postupno nam daje iskusiti Božju vjernost .Vjera spašava kaže Biblija i to je stvarnost a ne prazne riječi niti predizborna obećanja. Bog se objavljuje malenima i siromašnima duhom. Primjer nam je Djevica Marija. Malenost je marijanska milost. Stoga je važno biti pobožan prema Djevici i slijediti njezin primjer života.

Kako bismo postigli milost pouzdanja u Boga od neizmjerne je važnosti redovita molitva. Za Boga je važna neumorna molitva. Treba se vježbati u molitvi razmatranja. Ta molitva nas mijenja. Na početku je vrlo teško jer se suočavamo sa svojima ja, upoznajemo sebe i to nam se ne sviđa. No kako bismo mogli napredovati potrebno je upoznati sebe. Važno je svaki dan vježbati se u molitvi razmatranja – molitva nas mijenja i čini da imamo pouzdanja u Boga.

V. Beskrajno milosrđe

Nikada nije bilo lako živjeti evanđelje u svijetu. Kršćani su uvijek ovce među vukovima. Uvijek moramo biti spremni na borbu ali i u borbi biti bezazleni kao golubovi a mudri kao zmije. Ili kako kaže naša Mala Terezija: “Želim te ljubiti poput malena djeteta, želim se boriti poput hrabra ratnika”. Isus nas šalje među vukove ali i jamči da nam oni ništa neće naškoditi.

Na čemu se temelji naše povjerenje u Boga? Važno je da se naše pouzdanje oslanja na Boga. Često znamo u trenutcima sreće pouzdati se u Boga, a kad dođu tjeskobe ili počinimo grijeh zaboravimo na to pouzdanje. Zapravo dok nam je dobro išlo nismo se pouzdavali u Boga nego u same sebe. Obeshrabrenje je jasan znak da se čovjek uzda u sebe, a ne u Boga. Ako se doista pouzdajem u Boga onda moje pouzdanje ostaje uvijek isto, ne mijenja ga životna situacija. Bitno je dakle da nam pouzdanje ne počiva na osobnim uspjesima nego na Božjem beskrajnom milosrđu. Jedini način da zaboravimo sebe jest staviti sve svoje pouzdanje u Boga.

Terezija ovo pouzdanje pojašnjava po primjeru jedne pripovijesti o dva djeteta koja su razljutila oca. Prvo dijete kad postane svjesno što je učinilo počne se tresti i bježi znajući da zaslužuje kaznu. Drugo dijete je malo lukavije, baca se ocu u zagrljaj, ljubi ga i obećava mu da će od sada biti dobro. Budući da je ljubav tog djeteta iskrena, otac grli i ljubi dijete, iako zna da će to dijete još puno puta počiniti iste pogreške, ali mu je spreman uvijek iznova oprostiti ako vidi iskreno kajanje. Tako treba biti u našem odnosu s Bogom. Moramo ga dirnuti u srce i tako privući njegovu milost i oproštenje. Jasno da to sve mora biti u pravoj a ne glumljenoj ljubavi. Ta očinska nježnost najvidljivija je u sakramentu svete ispovijedi. Kod svete ispovijedi je važno da ona bude iskrena, da ne govorimo o drugima nego o sebi i svojoj grješnosti. Poslije ispovijedi možemo krenuti od nule jer su nam svi ispovjeđeni grijesi oprošteni. Sjećanje na njih javlja se na psihološkoj razini, glede Boga oni više ne postoje. Sveta Mala Terezija je iskustvo sjećanja na ispovjeđene grijehe pretvorila u misao kako joj je to podsjetnik da se ne može oslanjati sama na sebe jer će opet tako završiti. Autor kaže da je svaka ispovijed novi izljev Duha Svetoga ili mala svetkovina Duhova. Duh Sveti čisti srce i čini ga sposobnim opet iznova početi ljubiti. U ispovijedi grijesi su samo kapljica vode koja se ubacuje u neizmjerno velik plamen Gospodinove ljubavi.

Mi moramo činiti sve što je u našoj moći da izbjegnemo grijeh, ali kad ipak sagriješimo pođimo s pouzdanjem u Božje milosrđe u ispovjedaonicu. Nemojmo odgađati taj trenutak pomirenja. Mala Terezija je rekla da bi ona imala isto pouzdanje u milosrđe Gospodnje i da je učinila sve grijehe svijeta jer zna koliko se Gospodin veseli povratku izgubljenog djeteta. Važno je redovito se ispovijedati (bar na mjesečnom nivou).

Terezija ističe važnost predanja: “Posvemašnje predanje, to je moj jedini zakon.” Predanje znači ne držati se grčevito za svoje planove, neki projekt, ponašanje. Predanje znači u svim životnim okolnostima predati se Bogu da on sve vodi, pa iako nije onako kako smo zamislili. To je jedan od najljepših izraza ljubavi prema Bogu.

Drugi važan vid duhovnosti Malog puta jest živjeti u sadašnjem trenutku. Ne prebirati po prošlosti i ne brinuti se tjeskobno za budućnost. Zabrinutost ne rješava probleme, to čini vjera. Sam Gospodin kaže da će se sutra samo pobrinuti za sebe (usp. Mt 6,33-34). To znači da trebamo u pouzdanju prema Bogu živjeti dan po dan. Bog će nam dati snagu za svaki dan. Slika mane u pustinji to najbolje prikazuje – kad su Izraelci htjeli skupiti i za sutra, pustinjska hrana se pokvarila. Bog im je davao hranu dan po dan – onoliko koliko je bilo potrebno za taj dan. Tako i nama daje snagu da se suočimo s onim što nas čeka sutra. Tu snagu dat će nam tog jutra. Često nas naše brige iscrpljuju. Pouzdanje u Boga daje nam snagu za povjerenje da će se Bog pobrinuti za svaki dan koji je pred nama. Život sadašnjeg trenutka možemo opisati kao život u siromaštvu duha – odričem se pokušaja prepravljanja prošlosti ili vladanja nad budućnošću. To donosi veliku slobodu. Važno je u svakom danu iznova obnoviti vjeru da Gospodin može dati snagu za to što nas danas čeka.

Kako bismo sve to mogli ključna je ljubav. Činiti male stvari s velikom ljubavlju. Najsigurniji način iskazivanja ljubavi prema Bogu jest iskazati ljubav prema bližnjemu osobito onomu koji je uz nas svidio nam se ili ne. Najteže je ljubiti one koji su nam tu svaki dan. Lako ljubiš nekog kog ne vidiš, no ovaj koji je tu, koji te možda nekoliko puta u danu izbaci iz takta – e tog isto trebaš ljubiti. Ljubav je tajna duhovnog života. U autobiografiji Male Terezije pronalazimo mnoge primjere ovakve ljubavi. Primjerice kad je staru časnu sestru, koja je voljela jako zanovijetati, dobrovoljno vodila od kapelice do blagovaonice. Sestra je gunđala ili da Terezija ide prebrzo i da će ju srušiti ili da ide presporo. Ono što je ovu staru sestru osvojilo jest Terezijina ljubav. Kad su konačno uz sve muke stigle do blagovaonice Mala je Terezija primijetila kako se ova sestra muči nadrobiti kruh u zdjelicu te je počela svaku večer prvo izdrobiti kruh ovoj starici pa tek onda poći na svoje mjesto. Nakon tih gesta ljubavi i starica je postala puno podnošljivija i nije zanovijetala Maloj Tereziji.

Zahvalnost je također jedna od bitnih sastavnica Malog puta. Mala Terezija otkriva kako iskrena zahvalnost privlači Božju milost. On je toliko ganut što sve prihvaćamo iz njegove ruke da se žuri udijeliti novih milosti. Kad smo zahvalni i naše srce se mijenja, postaje čišće. Ako smo zahvalni nećemo se dati obeshrabriti ili u nedogled biti tužni. Zahvalnost treba postati naše trajno stanje, to jest životni izbor i stvar odluke. To nije lako u vremenu kušnje ali i tada treba ustrajati u zahvalnosti.

Kada s pouzdanjem u Boga prihvatimo život takav kakav jest, takav kakav nam je darovan, tada on postaje lijep i dobar, čak i sa svojim teškim stranama. Ako se stalno žalimo i stalno smo nezadovoljni onda život postaje nepodnošljiv. Dakle, ljepota života ovisi oda našeg nutarnjeg stava – kakav nam je odnos prema pouzdanju, zahvalnosti, ljubavi. To u nekim trenutcima traži junačku vjeru, no to je put na kojemu se ubiru obilni plodovi. Truditi se biti zadovoljan sa svime što nam Bog daje može biti jedan oblik pokore koju si smijemo nametnuti. U zahvalnu srcu nema mjesta za ogorčenost, zlo tu nema nikakvog utjecaja.

VI. Pouzdanje u kušnji

Mnogi će reći kako nije lako uzdati se u Boga kad čovjek trpi. I Mala Terezija je posljednjih mjeseci života proživjela kušnju vjere i pouzdanja, ali je i unatoč tome njezino pouzdanje ostalo netaknuto. Ona kušnju shvaća na takav način da mora dovesti svoje pouzdanje do punine ostvarenja.

Kako se u životu suočavati s kušnjama koje uključuju patnju? U životu nailazimo na različite kušnje, njih treba rješavati na različite načine, no ono što je bitno znati jest da naš Gospodin sve može okrenuti na dobro. Kušnju možemo promatrati na tri razine: vjera, ufanje i ljubav.

Svaka kušnja stvar je vjere – pitamo se gdje je Bog – odgovor na to pitanje može nas dovesti do jačanja vjere, on je s nama, nosi nas na svojim rukama. U tim trenutcima treba ponavljati čin vjere: Ja vjerujem, ja se uzdam u Gospodina. U teškim trenutcima važno je odlučiti se za vjeru.

Svaka je kušnja i kušnja nade ili ufanja. Na koga se osloniti, s kim računati, u koga se uzdati – neka su od pitanja. Bog je moja najdublja sigurnost i na njega se unatoč svemu trebam osloniti. Bog je beskrajno dobar i vjeran, uvijek ostaje uz nas. Bog je jedina apsolutna sigurnost, sve drugo je relativno. Kad to iskusimo, postajemo jači. Dojam panike u kušnji vrlo je neugodan, no to nam je prilika da se sve više oslonimo na Boga.

Svaka je kušnja također i kušnja ljubavi. Naš odnos s Bogom može doći u krizu, također i odnos prema drugima, a napose prema samima sebi. Kušnja ljubavi prema Bogu vidljiva je u sljedećem. Može dogoditi da više nemamo volje moliti – to je poziv da još usrdnije molimo, jer molimo ne da bismo nešto dobili nego da bismo se Bogu svidjeli. I kad molitva postane teška treba nastaviti moliti jer će tako naša ljubav prema Bogu biti pročišćena. Kriza ljubavi može biti i u braku – ljubiš li uvijek svoju suprugu ili supruga? Ljubav u braku mora ići iznad ljepote i vanjske privlačnosti. Prava ljubav želi dobro drugoga a ne samo zadovoljstvo. Ljubav prema sebi također može doći u krizu – ljubiš li sebe samo kad ti ide ili i onda kad otkrivaš koliko si siromašan i ovisan o Božjem milosrđu o čemu je već bilo govora? U kušnji se ljubav ne uništava nego postaje dublja, smislenija, otkriva se u pravom svjetlu.

Svaka je kušnja prigoda za rast, poziv da čovjek radi na sebi. Zato je važno u kušnji se zapitati na koji način mogu uz pomoć vjere, nade ili ljubavi odgovoriti na kušnju koja je preda mnom? Tako pronalazimo i dublji smisao kušnje. Kušnju ne možemo riješiti čarobnim štapićem nego otkrivanjem poziva koji smo dobili s tom kušnjom. Kad otkrijemo poziv pronalazimo i snagu.

Kako to u praksi ostvariti? Najprije treba prihvatiti kušnju. Moram reći DA to jest pristati – to može potrajati, ali treba krenuti putem prihvaćanja. Imam povjerenja u Boga i želim ići naprijed. Kada trpimo, normalno je da tražimo uzrok – no treba se ostaviti po strani od svake vrste optuživanja drugih, pa i samih sebe. Važno je ovdje sačuvati čistoću srca. Drugim riječima nemojmo svoju patnju pretvoriti u optuživanje i traženje žrtvenog jarca. Kada je društvo u krizi ono uvijek traži skupinu ljudi koju će optužiti za sve svoje probleme. Nemojmo biti takvi.

Ne može se sve u životu objasniti ljudskim kategorijama. Pitanja nas mogu voditi u začarani krug. Neke stvari nam mogu postati jasne tek nakon određenog vremena. Stoga je puno bolje umjesto pitanja zašto i tko je kriv postaviti pitanje: Što Bog od mene očekuje u ovoj situaciji u kojoj se trenutno nalazim? Tada s pitanja zašto prelazimo na pitanje kako – kako živjeti ovu situaciju u kojoj sam trenutno. Kako se suočiti s time, kako rasti u toj situaciji. Tako nam ovo pitanje otvara drugu stranu, više se ne oslanjamo na sebe nego na Boga.

Kad dođemo u napast ponavljanja pitanja zašto, zapitajmo se je li nam taj odgovor zaista nužan baš u tom trenutku. Bog će nam dati odgovor onoga trenutka kad nam je to potrebno da bismo izvršili njegovu volju. Kada postavimo pitanje: koje ja dobro sada mogu učiniti, to znači da prihvaćamo situaciju i da ćemo malo po malo u određeno vrijeme i dobiti odgovor na pitanje. Uvjet da dođe to svjetlo jest hrabro živjeti sadašnji trenutak s pouzdanjem u Boga. Hodajmo korak po korak. Tako prelazimo sa stava da smo žrtva na odgovornost, prestajemo optuživati druge i tražiti krivca te činimo ono što nam je moguće u datom trenutku. Tada patnja zadobiva smisao. Dobivamo nutarnju snagu zahvaljujući psihološkom učinku (jer se više ne vrtimo u krug nego znamo gdje usmjeriti svoj trud) i zahvaljujući duhovnom učinku (jer Gospodin pritječe u pomoć onima koji mu se potpuno predaju). Ovaj put traži hrabrost ali je vrlo pozitivan za nas.

Sveta je Mala Terezija kroz svoj život puno propatila. Osobito u posljednjim mjesecima prije smrti. Upala je u tamu gdje joj se činilo da sve što je za života vjerovala nije istina. No nije posustajala. I dalje je imala pouzdanja u Gospodina i znala je da će joj dobri Otac kojeg toliko ljubi pomoći. Evo jednog primjera. Kad je upala u tu tamu, ili “tamni podrum” kako je rekla, kad su ju obuzele misli najgorih ateista, ona je to svoje trpljenje okrenula na dobro. Shvatila je koliko je ateistima zapravo teško bez povjerenja u Boga i počela je moliti za obraćenje tih duša. Dakle iskoristila je svoje trpljenje na korist drugima. Nije se pitala Bože zašto, nego je promislila što Bog očekuje od nje i tako je svoju patnju iskoristila u dobru svrhu.

Sve ovdje rečeno teško je i složeno. Bitno je ne gubiti nadu i mati povjerenje u Boga. U teškoj situaciji pitati se: “Koji čin vjere sada trebam učiniti, kako da svojim ponašanjem izrazim nadu, kako da u datoj situaciji rastem u ljubavi?” Važan je taj redoslijed: početi s vjerom i povjerenjem i nadati se dobromu. Tada će nam ljubav pokazati put. To je put odgovornosti, ali prije svega put ispravnog života i duhovne radosti.

o spomendanu sv. Male Terezije 2020.god
priredio vlč. Daniel Katačić