Naslovnica Izdvojeno Sakramenti i hitna služba

Sakramenti i hitna služba

444
0

Tko je i kada donio odluke o ignoriranju duhovnih potreba ranjenih ljudi koji se nalaze pod kontrolom službenika naše sekularne države?

Kako se svijet sekularizira, tako se smanjuje i uloga vjerskih službenika. Ako čitate priče o prirodnim krizama od prije pedeset godina, katolički svećenici su uvijek imali jednu važnu ulogu. U katastrofi koja se dogodila 1966. godine, u Aberfanu u Walesu na primjer, kada je gomila odložene šljake pored rudnika ugljena zahvatila školu, lokalni župnik je praktički bio jedina osoba koja se smatrala odgovornom za emocionalnu i duhovnu traumu koju su pretrpjeli stanovnici grada. Jedna od najupečatljivijih slika iz „nevolje“ Sjeverne Irske je katolički svećenik koji maše bijelim rupčićem, dok prati grupu ljudi koji nose ozlijeđenog čovjeka na sigurno, na „krvavu nedjelju” 1972. godine. Nažalost, vremena su se promijenila.

Kako se uloga Crkve smanjuje, tako se smanjuju i mogućnosti svećeniku da napravi pozitivnu razliku. Prošlog tjedna je istaknutog katoličkog zastupnika u engleskom parlamentu Davida Amessa fanatični islamist izbo nožem. Dok je ležao na samrti, katoličkom svećeniku je odbijen prolaz kroz policijski kordon kako bi mu dao bolesničko pomazanje. Činilo se da je svećenik prihvatio objašnjenje službenika; iako je Amess, okružen policajcima i medicinskim osobljem, bio na „mjestu zločina“ koje nitko nije mogao tako trivijalno poremetiti kao svećenik.

Slično tome, nekoć su primalje bile poučene kako krstiti u sklopu svoje obuke. Uostalom, to i nije jako teško. U određenom trenutku prestalo se s ovom praksom. Ako je djetetu kršćanskih roditelja život u opasnosti, onda se roditelji trebaju nadati kako će netko tko razumije problem poduzeti mjere kad oni sami to ne mogu učiniti. Naravno, postoji mnogo kršćanskih medicinskih sestara i liječnika, ali ako bi oni učinili inicijativu hitnog krštenja onda više nije riječ o izvršavanju njihovih dužnosti, već o privatnoj inicijativi opravdanoj pozivom na majčin zahtjev. Ako se to dogodi, onda će to biti stvar providnosti.

Ne znam točno tko je i kada donio odluke o ignoriranju duhovnih potreba ranjenih ljudi koji se nalaze pod kontrolom službenika naše sekularne države. Ono na što bi skrenio pozornost jest neka značajna reakcija katoličkih biskupa. Ne želim izdvojiti svećenika koji nije uspio dati bolesničko pomazanje Davidu Amessu radi kritike, ali mislim da je njegov stav reprezentativan. Novinarima je rekao sljedeće: „Da, nije mi dozvoljen ulazak, ali poštovao sam odluku policije“. Zašto bismo poštovali takvu odluku? Zašto ne bismo napravili scenu?

Mnogi ljudi su primijetili tendenciju da se institucionalna Crkva prilagodila navikama i kulturi državnog sektora. Oni koji imaju posla s državnim aparatom za obrazovanje, zdravstvo, socijalni rad i socijalnu skrb, upoznati su s kulturom koja lako može skliznuti u davanje prioriteta okvirima umjesto služenja javnosti. Jasno nam je da je današnja kultura u kojoj Crkva djeluje- instinktivno protureligijska; što nam pokazuje u vidu upravitelja bolnica i zatvora, ravnatelja i sličnih službi koje sve više vide svećenstvo kao smetnju, baš kao i policajci zaduženi za mjesto zločina oko Davida Amessa, jer duhovni aspekt života kojem služe svećenici nešto je što ne shvaćaju ozbiljno. No, možda to i nije tako čudno kako se čini, jer ni nabujala crkvena administracija to često ne shvaća ozbiljno.

Odgovor društvenih medija na priču o Davidu Amessu ilustrirao je teološku pozadinu nedostatka ozbiljnosti. Ogorčenju nekih katolika suprotstavili su se ljudi koji su se zapitali zašto je to bitno; u čemu je razlika? Sigurno nitko od njih ne bi mogao zamisliti da na posmrtno postojanje gospodina Amessa može utjecati je li mu svećenik mogao udijeliti bolesničko pomazanje, dati odrješenje, svetu pričest i apostolski oprost? Ako postoji nešto poput zagrobnog života, sigurno na njega ne može utjecati izvođenje ili neizvođenje određenog obreda prije smrti?

Možda bi bilo vrijedno nakratko objasniti zašto to čini razliku. Ne znamo u kakvom je stanju bila duša gospodina Amessa; ne možemo isključiti mogućnost da je bio u stanju smrtnog grijeha. Čak i da nije, u pitanju je njegovo vrijeme pročišćenja nakon smrti. U svakom slučaju, sposobnost crkvenog sakramenta da potakne duboki čin skrušenosti, sposobnost sakramentalnog odrješenja da obnovi ili poveća milost u posljednjim trenucima života, milost svete pričesti i oproštenje vremenite kazne zbog grijeha zahvaljujući apostolskom oprostu, ono je što je dostupno u obredu bolesničkog pomazanja, a učinilo bi razliku za svakog umirućeg katolika. Iz toga razloga imao je pravo na sakrament bolesničkog pomazanja i treba učiniti dostupnim sakrament kada god je to moguće jer je to dio tretmana poštovanja prema onome koji umire. To predstavlja dostojanstvo i smisao jednog od posljednjih činova ljudskog života, kako za čovjeka na samrti, tako i za one oko njega.

Zapravo, moderna sekularna Britanija uzima u obzir vjerske osjećaje drugih vjerskih zajednica. Primjerice, policijska uniforma prilagođena je za muškarce Sikhe, kao i za muslimanke, kako bi im se omogućilo da pokriju glavu kako zahtijevaju njihove vjere. Na drugačiji način, gotovo cijela peradarska industrija usvojila je konvencije halal klanja kako bi njihovi proizvodi bili prihvatljivi muslimanima. Ne kritiziram muslimane i druge vjerske manjine što traže takve ustupke. Oni demonstriraju staru poslovicu, da se upornost isplati. Upravo jer je katoličkom vodstvu takvo nešto bilo nerazumno i demoralizirajuće, našli smo se u situaciji u kojoj su engleski biskupi zapravo zatražili od vlade da ih se prisili na zatvaranje crkvi tijekom lockdowna zbog COVID-a. Javno zdravlje je ozbiljna stvar; dok duhovne potrebe vjernika katolika očito nisu.

Kada su Robert Persons i sv. Edmund Campion 1580. godine došli u Englesku kako bi služili katolicima, prekršili su zakon. Oni su, međutim, zauzeli stajalište da je Kristov nalog Crkvi– „…pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…“ (Mt 28, 19)– poništio ljudske zakone koji su ih pokušali zaustaviti. Ovdje se ne radi o vjerskoj slobodi; ona nije primjenjiva na druge religije ili filozofije. Riječ je o pravima i slobodi Crkve, koju je Bog uspostavio.

Općenito govoreći, danas se ne suočavamo s time da moramo birati između poštivanja Kristovih propisa i usklađivanja sa zemaljskim zakonom. Kristovo poslanje, ipak, trebalo bi nam dati povjerenje u argumentiranju slučaja za slobodu koja je potrebna Crkvi i njezinim službenicima za izvršavanje te misije. Krist nam je dao poslanje jer je to važno i jer čini razliku.

„Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra“ (Rim 10, 12 – 15).

Joseph Shaw