Naslovnica Papa Franjo Sentimentalna popustljivost nije „Božji stil”

Sentimentalna popustljivost nije „Božji stil”

601
0

Papa Franjo novim pismom pohvalio dosadašnji rad sestre Gramick i udruženja New Ways Ministry, iako su ih prethodni pape i brojni američki biskupi osudili zbog neapologetskog i nedvosmislenog promicanja homoseksualnosti.

Budući crkveni povjesničari, osvrćući se na naše vrijeme, naići će na više misterija. Neće biti zbunjeni bitnim otajstvima vjere kao što su utjelovljenje i stvarna prisutnost Krista u Euharistiji. Ali će biti začuđeni brojnim nepotrebno zbunjujućim, loše informiranim i razdornim lutanjima sadašnjeg nasljednika na katedri Svetog Petra. Za koje se možemo pobožno nadati da će opstati samo kao povijesni kuriozitet.

Posljednje lutanje u ovoj seriji tužnih lutanja je njegovo, rukom pisano pismo iz prosinca, sestri Jeannine Gramick iz udruženja New Ways Ministry, koje je upravo izašlo na vidjelo, u kojem papa hvali tu grupu, iako su je prethodni pape i brojni američki biskupi osudili zbog neapologetskog i nedvosmislenog promicanja homoseksualnosti.

Papa Franjo je poznat po svojim psihoanalizama i opetovanim tvrdnjama, koje su, čini se, temeljene samo na njegovom prijašnjem životnom iskustvu, da svi ti „rigidni” sjemeništarci i mladi ljudi zaljubljeni u latinsku misu– i općenito „tradicionalni” katolicizam– imaju neki skriveni psihološki problem i mogu biti zaglibljeni u nečemu još gorem, možda čak i grijehu nedostatka milosrđa.

Radi same istine, loša je ideja generalizirati veliku skupinu ljudi različitog porijekla i interesa, raspoređenih među mnoštvom različitih nacija i kultura diljem svijeta. To je vrsta pretjerane generalizacije koju smo navikli izbjegavati još kao studenti.

Pa ipak, osoba koja bi trebala biti najpažljivija u svojim javnim izjavama– dapače u ishitrenim prosudbama– o drugim ljudima, rutinski žali mentalno i duhovno stanje nekih od najodanijih sljedbenika svoje Crkve. I isto tako brzopleto hvali ljude koji su u sukobu s Crkvom na čijem je čelu.

I sam želim izbjeći, koliko god je to moguće, psihoanalizu na distancu. No pismo sestri Gramick nameće nam nekoliko neizbježnih pitanja. Koliko se zna, papa Franjo nije dugogodišnji prijatelj sestre. Osim toga, papa i njegovi najbliži savjetnici više su puta pokazali da ne znaju gotovo ništa o Americi.

Tko ga je točno uvjerio da udruženje New Ways Ministry– unatoč višestrukim osudama papa i biskupa– odjednom treba smatrati sjajnim svjetlom milosrđa prema LGBTQ+ zajednici u američkoj divljini? Zašto bi papa trebao vjerovati takvim savjetnicima? Zašto je napisao tako laskavo pismo skupini za koju svaki ozbiljan američki katolik zna da je nesretni proizvod kaosa 70-ih? Isusovac James Martin je u svom javnom stavu gotovo umjeren u odnosu na New Ways.

Postoji razlog za to, a on se nalazi u nedefiniranom teološkom temelju papa Franje, što je rezultiralo time da je odbacio naslijeđe svetog Ivana Pavla II.– što se jasno pokazalo u rušenju raznih institucija, primjerice Instituta Ivana Pavla II. za brak i obitelji. Čini se da je isto tako uvjeren da mnogi biskupi u Americi koje su imenovali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. nisu saveznici u propovijedanju vjere, već protivnici. Ovo je na prvu možda grubo pretjerano generaliziranje, ali to bi objasnilo mnogo toga– primjerice, zašto se čini da su do nekoć osrednji biskupi poslani na službu u Chicago, Newark i San Diego, te da prenose naredbe nadređenih iz Rima.

Zatim tu imamo isusovačku osovinu. Isusovci James Martin i Antonio Spadaro predstavljaju struju koja se neprimjetno ujedinjuje sa zlokobnim dušama protiv američke hijerarhije. Nikada nemojmo zaboraviti da je apsurdno tumačenje religije u Americi, čiji su autori Spadaro i M. Figueroa, a koje čak i liberalni američki katolici smatraju iskrivljenim, opisalo katoličko-evangeličko savezništvo u obrani obitelji, tradicionalnog seksualnog morala i još mnogo toga kao „ekumenizam mržnje.” Papa je nekoliko puta govorio o tome afirmativno.

Baš kao što se i rečenica „tko sam ja da im sudim?“ uglavnom koristi da brani homoseksualce, „mržnja“ je ovih dana poprimila ideološko značenje. Isusovački časopis „Amerika“ čak je smatrao prikladnim objaviti članak vrlo mladog akademski obrazovanog mladića s tezom kako bi prihvaćanje sotonizma od strane homoseksualnog crnog repera trebalo Crkvi dati jasnu lekciju o njezinoj „mržnji” – to jest, „homofobiji”.

Sve to, međutim, djeluje na razini ideja. Naravno da nas ne čudi da Franjo nastavlja činiti dvosmislene geste prema homoseksualcima. No, pozornost posebno privlači pretjerana emocionalna toplina koju papa Franjo pokazuje prema sestri Gramick, heretičnoj osobi koju niti ne poznaje dobro. Čemu potreba za takvim pismom– dajući šamar onim papama i biskupima koji su donijeli vrlo drugačije sudove– uz grubo zanemarivanje židovskih i katoličkih moralnih tradicija u ovim stvarima?

„Niste se bojali ‘blizine’, a zbližavajući se ‘osjetili ste bol’ drugoga i ne osuđujući nikoga, s ‘nježnošću’ sestre i majke, ste pokazali Božji stil djelovanja“. I dodao je da zna „koliko je propatila” opisujući je kao „hrabru ženu koja svoje odluke donosi u molitvi”.

Sveti oče, s poštovanjem, ali ono što ste rekli je ogromna pogreška. Daleko od toga da se jednostavno ne boje, sestra Gramick i udruženje New Ways Ministry su prkosni zagovornici homoseksualnosti. Prvotni red kojemu je sestra pripadala, školske sestre Naše Gospe, zamolio ju je da prestane s javnim podučavanjem o homoseksualnosti. Onda je odlučila preći u kongregaciju Loretskih sestara.

Je li „Božji stil” ne reći grešnicima ili onima sa seksualnim problemima da čine grijeh, nego im još reći da su dobri takvi kakvi jesu? Što se tiče odluka donesenih „u molitvi”, molitvi kojemu Bogu? To svakako nije onaj koji na početku knjige Postanka kaže: „muško i žensko stvori ih”.

Sastavni dio kršćanskog djelovanja je da prati marginalizirane– kada su marginalizirani zbog predrasuda ili tvrdokornosti srca. Ali postoje i oni koji su marginalizirani iz dobrih razloga i trebali bi to ostati osim ako se ti razlozi ne uklone.

Doista, dobra je ideja pažljivo ispitati te razloge prije nego što preokrenu desetljeća (stoljeća) ispravnih procjena ljudi koji zapravo znaju nešto o grupama kao što su udruženja New Ways Ministry. Hrabrost (Courage), apostolat koji je utemeljio svećenik John Harvey prije četrdeset godina, koji prati osobe koje imaju problem s homoseksualnošću i podržava katolički nauk i moral, trebao je dobiti ovo pismo.

Milosrđe plus vjernost je sastavni dio cjelovitog moralnog realizma katolicizma. Sentimentalna popustljivost nije „Božji stil”.

Izvor