Naslovnica Crkva Sjećate li se rimske inkvizicije?

Sjećate li se rimske inkvizicije?

973
0

Nakon što je crkveni sud Zadarske nadbiskupije proglasio osumnjičenog župnika don Nedjeljka Ivanova krivim za pedofiliju, moram priznati da sam bio iznenađen manjkom medijske histerije vezane uz ovaj slučaj. Vjerojatno je tome razlog što je crkveni sud efikasno i bez oklijevanje obradio ovaj slučaj, pa se Crkva na kraju pokazala odlučnom i pozitivnom u očima javnosti. Povodom ovog slučaja pažnju mi je privukao ovaj zanimljiv članak u CatholicCulture.org, gdje se Dr. Jeff Mirus pita ne bi li trebalo u nadolazećim vatikanskim reformama razmisliti i o obnavljanju jedne stare crkvene institucije.

Sjećate li se rimsku inkvizicije?

Nažalost, kada ljudi danas misle na “inkviziciju”, oni misle na španjolsku inkviziciju, koja je neopravdano bila pod utjecajem španjolske krune. Čak i tako, njezine nedostatke su užasno preuveličali neprijateljski skloni engleski povjesničari pretvorivši je u ono što je postalo poznato kao Crna Legenda. Ova epizoda je u biti krivac što je izraz “inkvizicija” dobio lošu konotaciju.

No, sjećate li se rimske inkvizicije? U kasnom srednjem vijeku i renesansi, rimska je inkvizicija djelovala po značajnim dijelovima Europe, čvrsto pod kontrolom papinstva, a s ciljem zaštite vjernike od svećenika, redovnika i biskupa koji nisu ispunjavali svoje obveze prema crkvenom zakonu. Bio je to crkveno pravosudni sustav i, kao takav, on se prvenstveno bavio crkvenim osobama, kojima se u to doba pravno odobrilo suđenje od strane Crkva a ne Krune. Njima je to bilo od značajne koristi, jer je crkveno pravosuđe štitilo prava optuženih znatno bolje od svjetovnih sustava tih dana.

Na putu do suvremenosti, međutim, pravosudni sustav Crkve je polako nestajao. Kanonsko pravo doduše još ima svoje mjesto, te se neke slučajeve još uvijek može iznijeti pred biskupijski sud, a zatim postoji i žalbeni proces u Rimu (osobito za poništenje braka). Ali, uloga tužiteljstva u crkvenom pravosuđu je uglavnom nestala. Uzmite u obzir samo raširenu zloupotrebu prava vjernika na području liturgije i katoličkog odgoja u proteklih pedeset godina pa ćete shvatiti kako interno tužiteljstvo za crkvene osobe praktički ne postoji u moderno vrijeme. Ovaj nedostatak je prisutan u svim vrstama zlostavljanja, uključujući, što je cijelom svijetu danas poznato, i slučajeve seksualnog zlostavljanja. Crkvena suđenja, čini se, postala su stvar prošlosti.

Vrijeme je za promjene

To se mora promijeniti, a postoje neki izvidni slučajevi koji bi mogli označiti početak takvih promjena. Javnost je dosta upoznata sa slučajem zlostavljanja koji je počinio apostolski nuncij u Dominikanskoj Republici. Transparentnost u ovom slučaju, naravno, ključno je pitanje, ali učinkovitost crkvene pravde je još važnija – a to bi samo podiglo transparentnost na novu razinu.

Vrlo je ozbiljna stvar za svećenike, đakone, redovnike i biskupa ako krše prava vjernika na autentičan katolički nauk, liturgiju, pastoral. Kada lažna doktrina, liturgijske aberacije, pohlepa ili osobno zlostavljanja prolaze nekažnjeno, to je neuspjeh i za pravdu i za učinkovitost upravljanja Crkvom. To vrijedi čak i kada se nešto učini iza scene, kao kada se dopusti crkvenoj osobi da nestane tiho, možda u prijevremenoj mirovini.

I što se dogodilo? Sada se Crkva suočava s novi problemom uzrokovanim neuspjehom svog pravosudnog sustava, a radi se o stvarima koje zanimaju sekularni svijet, pa se država upliće tamo gdje se Crkva nije htjela baviti istragama, optužbama i sudovima. Dok je pravosudni sustav Crkve bio učinkovit, ako bi Crkva otkrila da je neka crkvena osoba kriva za ozbiljan zločin, koji inače pada pod kaznu svjetovne vlasti, Crkva je mogla oduzeti toj osobi sve privilegije koje je do tad imala kao klerik i slobodno je predati u sekularne ruke. Sve su opcije bile otvorene, a Crkva je vodila slučaj.

No, ključna točka je ova: Crkva mora čistiti u svom dvorištu. Optuženom kleru se mora suditi pred crkvenim sudom prije nego li ti zločini čak i dođu do pozornosti svjetovnih vlasti.

Nažalost, radi nedostataka učinkovitog tužiteljskog krila u crkvenom pravosuđu, ovakvi problemi su bili poput epidemije tijekom 20.-og stoljeća. No, sada papa Franjo ima bivšeg nuncija Dominikanske Republike u Vatikanu, pa će možda sve ovo dovesti do crkvenog suđenja umjesto izručenja. Slično tome, škotski svećenici su podnijeli optužbe za seksualno zlostavljanje protiv kardinala Keitha O’Briena, pa je on nedavno bio prisiljen podnijeti ostavku i napustiti Škotsku zbog onoga što je kardinal nazvao “indiskrecije”. I tu bi moglo doći do kanonskog suđenja.

Poanta je kako bi se svi ovi slučajevi trebali odvijati na crkvenom sudu, te da bi oni trebali označiti početak velike promjene u pravosudnom sustavu Crkve. Crkva bi trebala oživjeti svoju tužilačku ruku, tako da može biti proaktivna u donošenju optužbi protiv crkvenih ljudi koji su krivi za zločine koji su definirani kanonskim pravom. Oni koji zlorabe svoje ovlasti trebaju biti procesuirani i suđeni od crkvene vlasti. A ne radi se tu samo o seksualnim zločinima jer među svim ostalima oni su znatno rjeđi od nekih drugih vrsta zlostavljanja.

Budući da papa trenutno razmatra prijedloge za vatikanske reforme, ja bih ponudio svoj skroman prijedlog. Neka nam daju reforme sa zubima. Bilo bi, naravno, mudro izbjeći staro ime “inkvizicija” ali predlažem Crkvi preuzimanje odgovornosti za svoje osoblje- sa sudom za sve one koji ozbiljno i sustavno krše prava onih kojima su pozvani služiti.