Naslovnica Crkva “Slave od ljudi ne tražim.” (Ivan 5, 41)

“Slave od ljudi ne tražim.” (Ivan 5, 41)

1162
0
(“Ruganje pod križem” iz opusa “Bio je jedan od nas -Život Isua iz Nazareta“, Rien Poortvliet (1932-1995))

Prije četrdesetak godina, biskup Fulton J. Sheen upozorio je svećenike na opasnost želje da se svide svijetu ovim riječima:

Postajemo pravi svećenici kada se ispraznimo i više ne tražimo naš [vlastiti] identitet, i kada se uzdižemo gore na križ, a ne silazimo “dolje među ljude”. Previše nas danas osjeća da moramo biti voljeni … [ misleći] mladi nas neće voljeti, ako ne govorimo poput njih, ne hranimo se poput njih, ne pijemo poput njih, ne odijevamo se poput njih. Ne! Neće nas oni voljeti samo zato što ćemo se mi spustiti među njih; oni će nas voljeti kada ih mi podignemo gore. Inače, svijet će ih povući na dno … (s duhovnih vježbi za svećenike, “Smisao svećeništva”)

Propovijedamo križ ne kao apstrakciju, nego imajući na umu vrlo stvarne i ponekad teške odluke.

Propovijedamo križ koji uključuje odvraćanje od užitaka grijeha i tijela, koji uključuje čistoću, samokontrolu, te otvorenost prema životu, čak i u teškim okolnostima. Križ znači da ne smije doći do pobačaja, čak i u slučaju silovanja i incesta. On znači da trebamo rješavati naše bračne probleme, umjesto da se rastavimo. Držimo se križa kada pozivamo neoženjene na čednost i homoseksualce na trajnu suzdržljivost. Propovijedamo križ u vrijeme trajnog progona, kada opraštamo svojim neprijateljima, kada se ponizno ispovijedamo, činimo pokoru za naše grijehe, i obdržavamo Božje zapovijedi. Držimo se križa kada inzistiramo na velikodušnosti prema siromašnima, odbacivanju pohlepe i gomilanju toliko nepotrebnih stvari. Držimo se križa kada podsjećamo druge na njihove dužnosti prema obitelji, zajednici, Crkvi i narodu.

Na Veliki petak, mnogi su govorili Kristu kako će mu povjerovati- ako samo siđe s križa. No, nije sišao s križa da bi sebe spasio. Ostao je … da bi spasio nas. Da je sišao “dolje među ljude”, gdje su ga tražili, ne bih ih mogao spasiti niti ih uzdignuti i privući k sebi.

Evo nekoliko citata iz Svetoga Pisma:

1. Tada dozva narod i učenike pa im reče: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima.” (Mk 8, 34-38).

2. Isus je rekao: “Slave od ljudi ne tražim.” (Ivan 5, 41).

3. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. (1 Kor 1, 20-25).

4. O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio prikazan kao Raspeti. (Gal 3, 1).
5. Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga. (Gal 1, 9-10).

6. …kako je Bog prosudio povjeriti nam evanđelje, tako ga i navješćujemo – ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje srca naša. Nikada se zaista, kako znate, ne poslužismo ni laskavom riječju ni – Bog nam je svjedok – prikrivenom pohlepom. Niti smo od ljudi iskali slavu – ni od vas, ni od drugih… (1 Sol 2, 4-6)

Teksta je odlomak s bloga Mons. Charles Pope, a završava ovim videom, parodijom na moderan pristup katehezi u današnjem svijetu – kada učitelj siđe među svoje učenike.