Naslovnica Politika Smiju li katolici i protestanti surađivati oko zajedničkih vrjednota?

Smiju li katolici i protestanti surađivati oko zajedničkih vrjednota?

520
0
Podijeli objavu

Napad lijevo liberalne struje, bliske Svetoj Stolici, na američke konzervativne katolike izazvao je pravu buru u katoličkim medijima (vidi članak Kome smeta katoličku podrška predsjedniku Trumpu), a sada su i svjetovni mediji počeli pisati o tome. Zato prenosimo sažetak polemike iz uglednog časopisa The Economist:

Čvrsto taktičko savezništvo između konzervativnih protestanata i katolika je značajan dio američke političke scene već nekoliko desetljeća. Važan korak u stvaranju ovog „theocon” (izvedenica od “theocracy” i “conservatism”, op. prev.) partnerstva je zajednička izjava iz 1994. godine, kada su čelnici iz oba tabora obećali surađivati na promicanju tradicionalne politike, posebice u pogledu obitelji i borbe protiv abortusa.

Uspon Donalda Trumpa (koji je odobrila velika većina bijelih evangelika, ali samo marginalna većina- u najboljem slučaju- bijelih katolika) je učinio savez napetim, ali se još drži. On je još uvijek dovoljno nezgrapan fenomen da izaziva burne rasprave među katolicima, što se i dogodilo ovog mjeseca kada je urednik uglednog isusovačkog časopisa, koji je vrlo blizak papi Franji, objavio članak u kojem upozorava na „ekumenizam mržnje” koji povezuje konzervativce svih vjerskih zajednica. Ne treba čuditi da su mu konzervativni katolici ubrzo uzvratili.

Članak Antonia Spadara (na slici gore) u La Civiltà Cattolica prokazuje ono što autori vide kao fundamentalističku frontu koja promovira patološke izmišljotine tvrdokornih vjerskih i političkih ideja. Prema autorima članka, ova politika uključuje opsjednutost političkom moći; tendenciju demoniziranja drugih, od muslimana do migranata; nekritičan stav prema militarizmu, kapitalizmu i industriji oružja; ravnodušnost prema okolišu; te opsjednutost apokalipsom i konačnom bitkom između dobra i zla. Ironično, autori tvrde da je pan-kršćanski fundamentalizam poput onog islamističkog protiv kojeg se bore.

Charles Chaput, nadbiskup Philadelphije, prvi je američki prelat koji je reagirao na članak i branio pan-kršćansku suradnju među konzervativcima, uključujući i tradicionalnu politiku oko spola i seksualnosti:

Razlike među vjerskim zajednicama su duboke. Samo stvarna i prisutna opasnost može ih približiti. Suradnja između katolika i evanđeoskih kršćana bila je vrlo rijetka kada sam bio mladi svećenik. Njihova trenutna uzajamna pomoć, ekumenizam koji toliko brine La Civiltà Cattolica, je u funkciji zajedničkih interesa i principa, a ne težnje za političkom moći.’

Katolički mediji i portali, poput Church Militant, također se napadaju u članku. A Michael Voris, osnivač Church Militanta, na to je odgovorio:

‘Licemjerje oca Spadara je šokantno. On optužuje Church Militant za korištenja teologije u svrhu promoviranja političke ‘agende’ – što nije istina – a on troši svaki slobodan trenutak kako bi uz pomoć Vatikana i Crkve javno gurao ljevičarsku politiku.’

Ako cijela ova polemika išta dokazuje, to je da su svjetovne razlike između liberala i konzervativaca često mnogo dublje od bilo koje teološke razlike među kršćanima. U članku je naravno točno navedeno da katolici i protestanti tradicionalnog svjetonazora surađuju na cijelom nizu pitanja. No, zanimljivo, sam članak je proizvod suradnje između jednog liberalnog katolika i liberalnog protestanta. Naime, njegov koautor, Marcelo Figueroa je- argentinski protestant.