Naslovnica Crkva Što je primarna briga župnika?

Što je primarna briga župnika?

454
0

Što znači riječ „misija“? Riječ dolazi od latinske riječi missus, -a, -um, te se prevodi kao „poslanje”. Misija označava ono na što smo poslani. (Značajno je da od riječi „misija“ dobivamo i riječ „misa”). Poslanje Crkve je uzvišeni nalog koji je naš Gospodin dao na kraju Evanđelja po Mateju: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”.

Drugim riječima, poslanje Crkve, a time i svake župe, jest spašavanje duša. Način spašavanja duša je taj da ih krstimo, da im pružimo druge sakramente po potrebi i da ih poučimo o vjeri i moralu– to jest, poučimo ih da obdržavaju sve što nam je naš Gospodin zapovjedio.

Očito, tjelesna i duhovna djela milosrđa dio su onoga što nam je Gospodin zapovjedio, pa nas župa mora i to naučiti činiti. Ali ta djela proizlaze iz stvari koja je još temeljnija; to jest da naša vjera u Isusa Krista kao našega Boga Spasitelja može doći samo kroz molitvu i sakramente. Moramo poznavati i ljubiti Boga da bismo voljeli bližnjega, a bližnjega trebamo ljubit kako bismo činili dobro u svijetu.

Naš Gospodin i sveci složili bi se sa prijašnje rečenim. Isus je često odlazio da se sam moli dok je privremeno ignorirao mnoštvo koje je željelo vidjeti njegova čuda. Misionari/ke ljubavi provode sate u molitvi svaki dan, uključujući misu i klanjanje, kako bi raspirili vatru ljubavi koju nose siromašnima u preostalim satima istoga dana. Laici se ne razlikuju od njih jer svako dobro djelo koje učine proizlazi iz odnosa s Bogom i primanja njegove milosti.

Ovdje je bitno naglasiti da kod laika postoji frustracija zbog nedostatka pastoralne skrbi. Župljani koji već duhovno rade osjećaju da su iscrpljeni i vjerojatno neće moći volontirati za neku novu inicijativu u svrhu djela milosrđa. S druge strane, preopterećeni župnici, koji žele pokrenuti takve aktivnosti u svojoj župu, vjerojatno će trošiti ogromnu energiju moleći za volontere ili će sami obavljati veći dio posla.

A to nije njihov posao; jer se u Djelima Apostolskim (6, 1 – 7) opisuju kako su apostoli otkrili da ne mogu učinkovito propovijedati Božju riječ, a da pritom služe i potrebitima na odgovarajući način. Stoga su odlučili zarediti određeni broj vjernika za đakone radi brige o siromasima. Kao pastiri novih lokalnih crkava, morali su dati prednost svome duhovnom radu; hranjenju duša Kristovom Krvlju i Njegovim Tijelom. Svatko može dijeliti običan kruh, ali samo zaređeni službenik može dijeliti sakramente.

Strogo govoreći, župe ne moraju imati karitativni apostolat. Ne kažem da župe ne bi trebale imati karitativni apostolat; trebale bi ga imati. No, karitativni rad je sporedan u odnosu na temeljno poslanje župe. Karitativni rad svakako ne bi smjeo pasti samo na župnika ili župni proračun u ovo vrijeme „preživljavanja”. Umjesto toga, župnici moraju dati prednost stvarima koje su potrebne za opstanak.

Župnicima nije lako jer se trebaju uvjeriti da na odgovarajući način daje sakramente stadu. Je li roditeljima novorođenčeta lako zakazati krštenje unutar nekoliko tjedana nakon rođenja? Postoje li razumno prikladno vrijeme za ispovijed na koje čak i zaposleni ljudi mogu doći? Jesu li župljani svjesni važnosti primanja svete pričesti u milosnom stanju i kako se trebaju pripremiti za nju? Imaju li mladići priliku ministrirati pod sv. misom i razgovarati sa svećenikom ako razmišljaju o svećeničkom pozivu? Znaju li župljani kako brzo doći do svećenika ako je netko u životnoj opasnosti?

Nadalje, svećenik bi trebao pažljivo pripremati svoje propovijedi i pobrinuti se da se usredotoči na važne teme. Iako nisam svećenik, pretpostavljam da je puno teže napisati originalnu homiliju punu uzvišenih meditacija ili referenci na pop kulturu nego propovijedati o osnovama iz Katekizma. Ipak, čini se da mnogi svećenici misle da se moraju jako potruditi kako bi bili zabavni. Kao i župni apostolat, zabavne homilije su dobra stvar, ali nisu nužno potrebne. (Istina, hrabro izrečena, ionako je zabavna i duboka.)

Svećenik propovijeda o stvarima koje su potrebne da bi njegovo stado preživjelo: deset zapovijedi, osam blaženstava, sedam sakramenata i pet crkvenih zapovijedi predstavljaju teme koje mogu imati odličan učinak na vjernike, kao što na djecu imaju kateheze. Jednom kada duša shvati te stvari, ona gotovo ima svo potrebno znanje o vjeri i moralu. Primjerice nekoliko propovijedi o važnim svecima na njihove blagdane i nekoliko poticaja na privatnu molitvu – napose krunicu i časoslov – omogućit će svećenicima repertoar propovijedi koje bi se uz manje prilagodbe mogle ponavljati u godinama koje dolaze, a bez da postanu dosadne.

Župljani koji slušaju ove homilije i prisvajaju ih k srcu vjerojatno će postati ljudi koji žele služiti Bogu na najbolji način koju mogu, pa tako i kroz djela milosrđa. Oni čak mogu obratiti izgubljene prijatelje. Ali čak i ako to ne čine, dano im je ono što je potrebno za spasenje. Župa je ispunila svoje temeljno poslanje, a Crkva će u cjelini opstati u sadašnjoj i idućoj generaciji.

Ovo nas dovodi do još jednog aspekta problema; riječ je o uvođenju novih članova. Opet, čemu služi Crkva? Da idemo i krstimo sve narode. Drugim riječima, poslanje Crkve je pridobiti nove vjernike, a ne održavati župu poput kluba ili bilo koje druge organizacije, nego privoditi nove članove u Božju obitelj. Ako doista vjerujemo u stvaranje, istočni grijeh, raj, pakao, Isusa Krista i potrebu za otkupljenjem, te moramo shvatiti da ništa nije važnije od širenja Radosne vijesti svakoj duši na zemlji. To bi moglo označavati uličnu evangelizaciju i misijska putovanja za one koji su pozvani na te očitije misionarske geste. Ali za mnoge to jednostavno znači dublje uroniti u molitvu i sakramente, prenoseći vjeru svojoj djeci (novim članovima!) i obrazovati se da odgovorimo na pitanja prijateljima i kolegama o našim uvjerenjima.

Nijedna beba nije rođena kao katolik; i svima nam je potrebna evangelizacija kako bismo se klonili grijeha. Misionarski rad je generacijski, ali i geografski. Opet, djela milosrđa su presudna, ali čak su i Kristova ozdravljenja bila popraćena i često im je prethodilo ono najveće djelo milosrđa, oproštenje grijeha (podsjetnik da je dovoljno vremena za ispovijed isto tako krucijalno).

Djeca koja ne vide svoje roditelje kako mole neće vjerovati da je molitva važna; katolici koji ne vide da njihovi svećenici podijeljuju sakramente i naglašavaju univerzalnu potrebu za otkupljenjem uskoro će prestati smatrati katolicizam važnim. Možda je to, više od svega, razlog zašto župe nestaju.

Dopustite mi da sve ovo ilustriram posljednjim primjerom, ilustracijom kako stvari postaju nazadne ako se pravo poslanje Crkve uvelike zaboravi. Kao i mnogi, proživio sam proljeće 2020. godine i lockdown zbog COVID-a 19 u stanju zbunjenosti, tugujući zbog gubitka sakramenata. Isprva sam pretpostavio da je to uskraćivanje bilo potrebno i da su biskupi imali na umu samo najbolje interese za svoje stado. Uostalom, širenje potencijalno smrtonosne bolesti bilo bi nemilosrdno, djelo nemilosrđa.

Ali jednoga dana, bilo je istaknuto na nekoj župnoj ili biskupijskoj web stranici, natpisu ili biltenu– točne okolnosti mi izmiču iz pamćenja– rečenica: „Zdravlje i sigurnost naših župljana naša je primarna briga“. U trenu mi se svijest, koji je tih tjedana ili možda čak cijeli život bila izokrenuta, ispravila mučnim trzajem.

Primarna briga Crkve trebala bi biti poslanje koje joj je dodijelio Krist. Primarna briga Crkve treba bi biti usmjerena prema spasenju moje duše.

Možda će, ako naši pastiri budu spremni ponovno govoriti o grijehu, otkupljenju i sakramentalnoj milosti, njihova stada shvatiti koliko su žedna i vratiti se izvoru, a župe više neće nestajati.

Izvor