Naslovnica Crkva Sveti Ignacije je ključ za razumijevanje papa Franje

Sveti Ignacije je ključ za razumijevanje papa Franje

1102
0

Donosimo vam neke zanimljive dijelove članka kardinala Sean O’Malleya objavljenog u National Catholic Register. Kardinal Sean O’Malley pripadnik je Reda manje braće kapucina, nadbiskup Bostona i član papa Franjinog vijeća od osam savjetnika zaduženih za reforme.

Vjerujem da je papa Franjo suštinski ignacijanski isusovac, a to je hermeneutički ključ za razumijevanje njega samoga.

Kada je Ignacije iz Loyole ranjen u bitci kod Pamplone, odveden je u bolnicu gdje je dobio knjigu o životima svetaca. Nakon što ju je pročitao rekao je, “Želim biti svetac poput sv. Franje “.

Sada imamo Papu koji je prigrlio zvanje kao sljedbenik Ignacija, koji je želio biti svetac poput sv. Franje.

Zašto je Jorge Bergoglio postao Isusovac? Rekao je da je bio privučen isusovačkim misionarskim duhom, zajedništvom i disciplinom. Danas, Sveti Otac živi svoj Isusovački poziv s istinitim misionarskim žarom, ljubavlju prema zajednici koja je orijentirana na misije, i discipliniranim životom koji ne trpi rasipanje, pogotovo ne vremena. Sviđa mi se slika pape Franje koji hoda po Vatikanu i gasi svjetla- to me podsjeća na mog tatu.

Papa Franjo je prigrlio introspekciju koja je u središtu ignacijanske duhovnosti. Praksa “dnevnih vježbi”- umne molitve koja uključuje pregled načina kako netko živi svoj poziv- bio je Ignacijev plan kako bi isusovci ostali fokusirani na Boga unatoč njihovom aktivnom načinu života.

Kada je bio nadležan za novake, otac Jorge Bergoglio je inzistirao na vjernosti praksi ‘vježbi’, shvativši da Ignacijev strogi program formiranja priprema ljude za godine samodiscipline kada jednom ostanu bez sigurnosti okruženja potrebnog za formaciju novaka.

U skladu sa svojom vlastitom isusovačkom formacijom, papa Franjo je čovjek razlučivanja i ponekad ovo razlučivanje rezultira tako što ga oslobađa kalupa činjenja nečega na određeni način samo zato što se uvijek tako činilo.

Jedan upečatljiv primjer je njegova odluka slaviti svetu misu na Veliki Četvrtak i oprati noge grupi zatvorenika.

Na Veliki četvrtak Isus pere noge dvanaestorici. Oni su šokirani i uzdrmani ovim iskustvom. Sv. Petar se pobunio čak i na samu pomisao i kapitulirao je tek na Isusovo inzistiranje.

Za većinu od nas, pranje nogu na Veliki četvrtak je postala prilično stilizirana liturgijska gesta, ali i slab odraz onoga što je podrazumijevalo izvorno pranje nogu.

S ovom jednostavnom gestom, Sveti Otac je prodrmao naše temeljne pretpostavke o moći, vlasti i autoritetu. Kako je rekao zatvorenicima, “pranje nogu znači da sam vam na usluzi.”

Kao isusovački magister novaka, otac Jorge Bergoglio je znao poslati mlade novake na rad sa siromašnima, a kada bi se vratili, provjerio bi im cipele. Ako nisu bile prljave, morali bi to dobro opravdati.

Ista želja- naučiti mlade novake da se angažiraju oko ljudi, da su u neposrednoj blizini najmanjih, vodila je i Isusa dok je obučavao apostole.

U Evangelii Gaudium, papa Franjo nas podsjeća da Božje srce ima posebno mjesto za siromašne, toliko da je i sam postao siromašan.

Mladi Jorge Bergoglio pridružio se Isusovcima dijelom i zbog njegove želje da bude misionar i ode u Japan. Nemoguće je čitati papine pozive za odlazak na periferiju, a ne sjetiti se pisma sv. Franje Ksaverskog sv. Ignaciju, koje se nalazi u brevijaru na blagdan ovog velikog isusovačkog misionara.

Pismo Franje Ksaverskog sadrži ovu strastvenu molbu njegovim svećenicima: “Mnogi, mnogi ljudi ne postaju kršćani samo zbog jednog razloga: ne postoji netko tko bi ih upoznao s Evanđeljem. Uvijek sam razmišljao kako bih trebao ići okolo po sveučilištima Europe … i svugdje vikati poput luđaka, privući pažnju onih koji imaju više učenosti nego ljubavi, ‘Kakva tragedija: koliko duša se isključuje iz raja i odlazi u pakao, zahvaljujući vama!’ Želim da rade na ovome s tolikim žarom kao što to čine sa svojim knjigama i tako riješe svoje račune s Bogom za učenje i talente koji su im povjereni.”

Gotovo možete zamisliti kako to piše papa Franjo. On nikada nije uspio postati misionar u Japanu, ali se nikada nije prestao diviti onim japanskim isusovačkim misionarima i drugima koji su formirali vjeru laika tako da su kršćanske zajednice u Japanu preživjela bez svećenika više od 250 godina.

(Kardinal Sean O’Malley)