Naslovnica Crkva Sveti Toma, Kasper i Godina Milosrđa

Sveti Toma, Kasper i Godina Milosrđa

1705
0

Sveti Otac papa Franjo proglasio je jubilarnu Godinu Milosrđa, koja će započeti na svetkovinu Bezgrešnog začeća 2015., a završit će 20. studenoga 2016. na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga. Na početku godine, Sveti Otac rekao je: “Ovo je vrijeme milosti. Važno je da vjernici laici to milosrđe žive i unose u različite društvene sredine. Samo naprijed!

Pozvani smo slaviti Boga zbog Njegovog milosrđa, jednog od Njegovih najvećih atributa. “Milosrđe likuje nad sudom“, piše u Jakovljevoj poslanici (usp Jak 2,13), a zborni Psalam 136 sadrži odgovor “Vječna je ljubav njegova” dvadeset i pet puta, da pobožni čitatelj nikada ne posumnja u Božju veliku ljubav i milosrđe.

* * * * *

Ipak, živimo u doba sivila, u doba dvosmislenosti, neznanja i sjena – času mraka u kojem se moć zla kreće slobodno i smjelo (usp Lk 22, 53). Jedan od upečatljivih obilježja našeg vremena je stupanj u kojem su riječi redefinirane od svojih klasičnih konotacija; pojmovi kao što su stanje, priroda, milost, suđenje, kazna, ljubav – sve su redefinirane na sliku post-kršćanskog čovjeka. Od najave Sinode obitelji početkom 2014. i rasta ‘Kasperove moći‘, vidjeli smo sličan pokušaj redefiniranja “milosrđa.”

Toma Akvinski definira milosrđe kao vrlinu po kojoj netko doživljava iskustvo tuge zbog tuđe nevolje (STH II-II, Q. 30, čl. 3.). Uzroci ili “motivi” milosrđa su koruptivno ili uznemirujuće zlo, suprotno od onoga što čovjek želi pri čemu, kaže Filozof, “žalost je nastala tuga zbog vidljivog zla, bilo koruptivnog ili uznemirujućeg” (ibid., Art 1).

Sveti Toma ovdje govori o prirodnom zlu, a ne moralnom zlu, jer po njemu- nastalo zlo je jedino vrijedno sažaljenja kada je u suprotnosti s namjernim izborom. Budući da je sama bit moralnog čina njegova dobrovoljna priroda, možemo lakše proširiti milosrđe na ljude kojima se “nešto dogodilo“, nego na one koji samo trpe posljedice svojih namjernih izbora (ibid).

On nadalje govori kako najveći motiv za milosrđa nastaje onda kada se dogodilo zlo, koje ne samo da nije posljedica namjernog izbora nego je do njega došlo bez apsolutno slobodne volje jedne osobe, kao kada se nešto loše dogodi čovjeku koji je samo želio učiniti dobro. Citirajući Aristotela, on napominje da “najviše suosjećamo s onima koji zbog nevolje nezasluženo pate” (ibid).

Sveti Toma napominje da, iako grešnici zasluženo trpe, kazna za njihove grijehe ne ovisi o njihovoj volji; pokajnik priznaje svoju pogrešku i pravednu kaznu, ali istovremeno želi tu kaznu izbjeći, kao kaznu zbog grijeha protivno njegovoj volji. U tom smislu možemo osjećati sažaljenje za grešnike: “Bitno je da je krivica bila dobrovoljna, te u tom pogledu zaslužuje kaznu, a ne milost. Međutim, sam grijeh može biti, na neki način, kazna, jer postoji nešto povezano s njim što se protivi grešnikovoj volji, pa se može, u tom smislu, pozivati na milosrđe.” (ibid).

Tomina doktrina milosrđa, dakle, proizlazi iz toga da su motiv ili uzrok milosrđa- ona zla koje je drugi doživio, pogotovo kada su ta zla nezaslužena i protivna volji onoga koji ih doživljava. Dakle, vrlo bitan aspekt milosrđa jest da- onaj koji doživljava zlo ne ‘želi’ ono što mu se događa. Tako to gađenje prema zlu postaje most i povezuje patnju pojedinca sa suosjećanjem i milosrđem drugoga.

To znači da, po Tominom gledištu, one osobe koje se ne protive zlu koje doživljavaju ne mogu biti predmet milosrđa, a – još manje oni koji uopće ne priznaju da su počinili bilo koje zlo. Grešnik koji se ne boji kazne za grijehe, nego ostaje u svom grijehu, pa čak i traži da mu se to stanje prizna, ne zaslužuje milosrđe. Ili, da budemo jasniji, samo oni koji se pokaju mogu zadobiti milosrđe; neraskajane osobe nisu u stanju primiti milost.

Pokajanje, naravno, ne znači samo priznati da je radnja moralno pogrešna, nego podrazumijeva poduzimanje aktivnih koraka kako bi se od sebe uklonilo stanja grijeha s iskrenom namjerom da se taj isti grijeh izbjegne u budućnosti.

Izvor

A ovom prigodom ne možemo izostaviti ovaj odlomak iz intervjua koji je kardinal Raymund Burke dao za Life Site News:

Ako javno živite u stanju smrtnog grijeha ne postoji ni jedan dobar čin koji možete napraviti kako biste opravdali tu situaciju: osoba ostaje u teškom grijehu. Vjerujemo da je Bog svakoga stvorio kao dobrog, i kako Bog želi spasenje svih ljudi, ali to je moguće samo s obraćenjem života. I zato smo dužni pozivati ljude koji žive u situacijama teškog grijeha na obraćenje. A dojam kako ipak postoji nešto dobro u načinu življenja onih koji su u stanju teškog grijeha je jednostavno suprotan onome što je Crkva oduvijek i posvuda učila.

Što Crkva može učiniti, a to je najveći čin ljubavi od strane Crkve, jest predstaviti svima kao znak nade nauk o braku: nauk koji dolazi od samih Kristovih riječi, nauk koji je ostao dosljedan predaji. Treba također pomoći da ljudi prepoznaju grešnost situacije u kojoj su se našli, istodobno ih pozivajući da napuste to grešno stanje i pronađu način da žive u skladu s istinom. I to je jedini način na koji Crkva može pomoći. To je bila moja velika nada za Sinodu: da će Sinoda pokazati cijelom svijetu veliku ljepotu braka, a ta ljepota je istina o braku.

Uvijek kažem ljudima: nedjeljivost nije prokletstvo, to je velika ljepota bračnog odnosa. To je ono što daje ljepotu odnosu između muškarca i žene; ta neraskidiva zajednica, koja je vjerna, koja je pronatalitetna. No, sada se gotovo počinje stjecati dojam da se Crkva nekako stidi velikog i lijepog blaga koje imamo o braku, kako je Bog od početka stvorio muško i žensko.