Naslovnica Crkva Svijet mora govoriti o Bogu

Svijet mora govoriti o Bogu

405
0

„Ako ne budemo oprezni”, upozorio je Jean Daniélou u izvanrednoj knjižici napisanoj prije mnogo godina pod naslovom Molitva kao politički problem – knjizi koja se u to vrijeme malo čitala, a danas se ni ne spominje – „čovječanstvo sutrašnjice bit će sastavljeno od nekoliko redovničkih zajednica posvećenih čistoj kontemplaciji, udaljenih od goleme mase ateista posvećenih proizvodnji materijalnih dobara“.

Užasavajuća perspektiva, predvidio je J. Daniélou, podsjećajući ga na Platonov savršen svijet u kojem je nekoliko duša spokojno zatvoreno dok bezbrojni mrzovoljno upravljaju mašinerijom koja sve to održava. Knjiga se prvi put pojavila 1965. u francuskom izdanju, a dvije godine kasnije je prevedena na engleski. Prvi put sam na nju naišao 1970. dok sam bio student u Španjolskoj, gdje sam živio u strogoj sjeni kraljevskog samostana i palača El Escorial, tog ogromnog spjeva u kamenu, kako ga je opisao Ortega y Gasset.

Knjiga je, uz druge okolnosti moga života, ostavila veliki intelektualni utjecaj na moj život. Od čega se, uzgred budi rečeno, nikada nisam oporavio — ni od utjecaja same knjige, ni od kulture katoličke Španjolske gdje sam je prvi put susreo. I dok možda nisam u potpunosti razumio argument u to vrijeme, svakako sam mogao naslutiti iz konteksta u kojem je bio postavljen – svijeta koji bogato, prekrasno podsjeća na ono što bismo danas neobično nazvali katoličkim kršćanskim svijetom – da je Daniélou očito nešto naslutio. „Ako to želimo izbjeći“, tvrdio je, misleći na cijeli svijet noćne more prema kojem se krećemo, „moramo imati slike“.

Slike te vrste, dopustite mi da dodam, u koje je i sama Španjolska bila uronjena stoljećima, čak i dok se borila sa sekularizmom koji smo sve do nedavno imali. Moje vlastito iskustvo, koliko god kratko bilo, otprilike se poklopilo s posljednjim godinama diktatora Francisca Franca, koji je manje više uspio sve to održati na okupu. Umro je 1975., nakon čega je svjetovni duh sve više trijumfirao, ostavljajući na kraju ne samo Španjolsku nego i cijeli europski kontinent u stanju post kršćanskog umiranja.

„Kriza”, napisao je Daniélou u odlomku koji mi se urezao u sjećanje, „je došla prije tristo godina, s Galileom i Pascalom:

Za Pascala, kao i za jansenizam, postoji sukob, rascjep, ponor između unutarnjeg iskustva koje nema vanjskih dokaza o svom postojanju i hladnog svijeta koji mu proturječi… Postoji tragična koegzistencija gluhog svijeta iz kojeg Bog je odsutan i srce koje je svjesno Boga. Dokaz srca strastveno draži od poricanja svijeta. Ali takvi dokazi, budući da su čisto subjektivni i neprenosivi, nedostupni su masi ljudi… Svijet mora govoriti o Bogu; inače mu čovjek ne može pristupiti“.

Dakle, tu je ponor koji je razdvojio dva svijeta koji nikada nisu trebali biti razdvojeni; onaj unutarnjeg carstva u kojem se može naći samo Bog, i vanjskog svijeta iz kojeg su uklonjene sve ljestve koje vode do Boga; ostavljajući podijeljenog i lišenog čovjeka.

Nakon što je pokrenuo svoju provokaciju, Daniélou je zatim iznio niz pitanja koja i dan danas izazivaju i provociraju. „Je li doista istina”, upitao je, „da svijet šuti? Je li svijet ikada bio upitan? Kako može govoriti ako nema jezika?”.

Ah, ali dati mu jezik, rekao je, zadatak je umjetnosti, čije je središte stvaranje, „konstitucija svetog kozmosa“. Citirajući pjesnika Rilkea, dodao je da nije pogriješio kada je spojio dvije sfere, onu anđela gore i carstva lijepoga ovdje dolje, „jer lijepo“, rekao je Rilke, „nije ništa drugo nego prvi stupanj strašnog”. Daniélouovu analizu ovdje vrijedi reproducirati u cijelosti:

Svijet ljepote je svijet posrednih hijerarhija koje su ozračene slavom koja se slijeva iz Trojstva čak u bezobličnu neprozirnost materije. Lijepo je svijet oblika između onoga što je iznad oblika, budući da je sfera Boga, i onoga što uopće nema oblika, budući da je puka materija. Suvremeni svijet isključuje taj srednji poredak. Takav svijet ne prepoznaje razliku između znanstvenog razmišljanja i mističnog posjedovanja, i na taj način potpuno negira sferu koju je funkcija umjetnosti rekonstituirati vraćajući svemiru njegove dubine.

Tako snažan argument Daniélou je iznio kako bi prikazao oslobađajući svijet umjetnosti radi tvorbe ljepote, one ljepote, kako nas je podsjetio Dostojevski, koja može spasiti svijet. I tako, vratiti čovjekovoj duši cjelovitost koju je izgubila prije tri stoljeća. „Dakle”, kaže Daniélou, umjetnost i sveto imaju zajedničku sudbinu. Bez umjetnosti, sveto ne može doprijeti do ljudi. Bez svetoga, umjetnost nestaje zbog tehnologije”. Koja može samo ogoliti i obezvrijediti čovjeka, pretvoriti ga u instrument uporabe i iskorištavanja, a ne kontemplacije.

Ono što nam je tada bilo potrebno, a sada nam je potrebnije više nego ikad, jest umijeće posredovanja između toga dvoje, između svetoga i profanoga. Poezija transcendentnog, ni manje ni više, s kojom me je prvi upoznao najbolji učitelj kojeg sam ikada imao, Fritz Wilhelmsen, bilo je ono što mi je pomoglo da napravim promjenu u svome životu, na čemu ću mu uvijek biti zahvalan.

Umjetnost i poezija su nam, dakle, darovani od Boga u svrhu naviještanja Gospodina u svemu onome što se ne može izreći, ali o čemu bi bili siromašniji kada bi šutjeli. Naviještanje Gospodina jest poput djetetovog otkrića školjke uz obalu, pune šumova mora, ali koja seže daleko iza mora kako bi djetetu omogućila čuti Božji glas. Ako nas djelo pjesnika treba podsjetiti, kao što kaže C.S. Lewis, „da je voda mokra, a trava zelena“, ništa manje nije djelo pjesnika da nam pokaže nešto od još većeg i bogatijeg svijeta, onog o kojem je sam Lewis svjedočio u svojim čudesnim pričama o Narniji. To je svijet, „s onu stranu ormara“, gdje je sve konačno posloženo u lijepome, odajući odbljeske Božje vlastite slave.

Ali evo u čemu je stvar. Sve što je misteriozno već je nadohvat ruke. U ovom trenutku i na ovom mjestu. Čak i najmanji od nas mogu slobodno pogledati prema tome. Da, čak kao i priprosti puk smo blagoslovljeni, kako piše pjesnik Richard Wilbur, da gledamo „kroz otvoreni prozor“, ostavljajući svoje ropske živote iza sebe, i odjednom vidimo „jutarnji zrak preplavljen anđelima“.

Regis Martin

Izvor