Naslovnica Svijet Svrha međureligijskog dijaloga?

Svrha međureligijskog dijaloga?

1399
0

Koliko smo puta čuli izjave, i to od najviših crkvenih dužnosnika, kako kršćanstvo i Islam dijele zajedničku baštinu – te da se treba raditi na međureligijskom dijalogu?

U međuvremenu, u stvarnom svijetu, na stotine i tisuće kršćana ubijeno je od strane tih istih “partnera u vjeri.” Dok se islamski terorizam širi diljem svijeta, crkvene vođe bi možda mogle ponovno razmotriti svoju politiku ‘zajedničkog jezika’ s Islamom koja traje još od Drugog vatikanskog sabora. Jedna je stvar afirmirati zajedničko čovječanstvo koje kršćani i muslimani dijele; nešto je sasvim drugo tvrditi da oni dijele zajednička uvjerenja – te da bi trebali “živjeti našu vjere zajedno.

Glavno pitanje koje bi trebalo postaviti jest: zašto bi netko želio naglašavati svoje “zajedničko naslijeđe” s izmišljenom religijom? Čak da Islam i nije imao dugu povijest razaranja, u kojem smislu se on kvalificira kao religija objave- osim činjenice da on to tvrdi sam za sebe?

Vjeruju li katolički sudionici u muslimansko-katoličkom dijalogu da je Muhammed stvarno dobio objavu od Boga? Ako ne, onda su u opasnosti da budu uključeni u obmanu. Zašto se tvrdnje o zaslugama Islama i njihovi zahtjevi toliko ozbiljno razmatraju –pa čak i poštuju, ako je njezin osnivač počinitelj tako velike prijevare?

Unatoč svim modernim pričama o našoj zajedničkoj baštini, ne postoji organska veza između islama i kršćanstva kao što postoji između kršćanstva i židovstva. Muhammad je posudio ideje i priče iz Tore i Evanđelja, ali teško da se Kur’an može smatrati izdankom ili ispunjenjem bilo kojeg od njih. Točnije bi se moglo reći da se Muhammed samo priključio židovskoj i kršćanskoj tradiciji. On ih je vidio, drugim riječima, kao sredstvo za vlastitu aspiraciju. Njegova težnja – koja iskače iz gotovo svake stranice Kur’ana – je bila da on postane prorok.

U početku, činilo se kako je Muhammadu bilo dovoljno da bude prihvaćen kao prorok u židovskoj tradiciji, ali kada mu je to odbijeno od strane židova iz Medine, postalo je jasno da je njegov motiv postati prorok po svaku cijenu. Muhamed je počeo optuživati židove i kršćane da su iskrivili i krivotvorili objave koje su dobili, a on je predstavio Kur’an kao netaknutu objavu. A koja je njegova objava? Ali Sina, autor Understanding Muhammed, je predstavlja na ovaj način:

“Koja mu je bila poruka? Poruka je da je on postao poslanik, a ljudi su morali vjerovati u njega …. Dalje od toga ne postoji druga poruka.” (str. 15)

Dok su se ostali proroci uvijek brinuli da skrenu pozornosti na Boga, Muhammed je sve činio da skrene pozornost na svoje poslanstvo. Kur’an je nastao ne toliko da služi potrebama Božjega naroda, nego potrebi jedne osobe s prilično velikim egom. Kur’an je opsjednut statusom Muhammeda, što sugerira da je to posve ljudska tvorevina osmišljena uglavnom u svrhu promicanja ciljeva i ambicija jednog čovjeka. Uostalom, ako je Muhammed istiniti autor Kur’an, riječi: “Slušaj Allaha i njegovog Poslanika” mogu se jednako dobro prevesti kao “Slušaj Allaha i mene.

Ako je to tako, katolički biskupi bi trebali biti oprezni da, u svojoj želji da pokažu poštovanje prema Islamu, ne pretjeraju po pitanju “zajedničkog jezika” i “zajedničke baštine.”

Koja je svrha potvrđivati svoje jedinstvo sa sustavom vjerovanja koje se velikim djelom razvilo zbog megalomanije jednog čovjeka? Zar je važno što muslimani štuju Isusa kao proroka, ako je Isus kojeg oni štuju uveden u Kur’an samo da bi negirao tvrdnje Isusa iz Nazareta (iz Novog Zavjeta, op.), a povećao tvrdnje proroka Muhameda?

(Izvor: crisismagazine.com)

 

 

church_islam