Naslovnica Crkva Tihi kanon- glasan i prodoran krik Bogu i duhom ispunjen čin molitve

Tihi kanon- glasan i prodoran krik Bogu i duhom ispunjen čin molitve

2030
0

Kako je nedavni apel kardinala Saraha već inspirirao mnoge svećenike da pokrenu bogoštovlje ad orientem, možda je sada prikladno vrijeme da se razmisli o još jednom djelu liturgije koji je svojedobno spomenuo papa emeritus Benedikt XVI – naime, tihi kanon u kojem svećenik moli euharistijsku molitvu tihim glasom koju vjernici ne čuju.

Na zaprepaštenje mnogih liturgičara ja sam još god. 1978. jednom zgodom rekao da se nipošto ne mora cijeli kanon – euharistijska molitva – moliti glasno. Ja bih to nakon svih razmišljanja još jednom ovdje izričito ponovio s nadom da će se naći nakon dvadeset godine više razumijevanja za tu moju tezu. […] Euharistijska molitva, vrhunac mise je u krizi. Od reforme liturgije, pokušavalo se ispraviti krizu stalnim izmišljanjem novih euharistijskih molitava, i u tom procesu smo tonuli sve dalje i dublje u banalnost. Umnažanje riječi ne pomaže – to je više nego očito […] tišina, posebno šutnja, može stvoriti zajedništvo pred Bogom.

(Duh liturgije, 4. dio; 2. poglavlje)

Tihi kanon prije Drugog vatikanskog sabora

U više od tisuću godina prije Drugog vatikanskog koncila, euharistijska molitva je izgovarana tihim glasom u latinskoj Crkvi – kako bi se stvorila tišina u tom najvišem trenutku mise. Liturgijske upute nalagale su da svećenik izgovara ove molitve sabranim i tihim glasom.

Bilo je uobičajeno kod pjevane mise da se Sanctus nastavlja pjevati dok svećenik ispod glasa počinje moliti kanon (nakon što je i sam već izgovorio Sanctus). U mnogim mjestima, gdje su se koristili složeniji obrasci mise, nije bilo neobično da čak i drugi dio Sanctusa (tj. Benedictus) bude odgođen iza posvete! Dakle, obje “polovice” euharistijske molitve su ponekad imale pjevani glazbeni dio preko tihe molitve rimskog kanona (odnosno prve euharistijske molitve).

Na tihim misama bez glazbe, cijeli Kanon bi se izmolio u tišini, a vjernici su ostajali u tom kontemplativnom miru dok se događalo čudo transubstancije.

Onoga koji s vjerom i molitvom sudjeluje u euharistiji mora u dubini potresti taj trenutak u kome Gospodin silazi i pretvara kruh i vino da postanu njegovo tijelo i krv. Drukčije ne može ni biti, nego da pred tim događajem padnemo na koljena i pozdravimo ga. Pretvorba je trenutak velike Božje akcije za nas u svijetu. Ona usmjeruje i naš pogled i naše srce prema gore. Na jedan trenutak zašućuje svijet, zašućuje sve, i u toj se šutnji događa dodir s Vječnim – za vrijeme jednoga otkucaja srca iskoračujemo iz vremena, stupamo u Božje zajedništvo s nama.

(Duh liturgije, 4. dio; 2. poglavlje)

Nakon Drugog vatikanskog koncila

Nakon Drugog vatikanskog koncila, tihi Kanon (ili tiha euharistijska molitva) gotovo je u potpunosti nestao. To je iznenađujuće, budući da nijedan dokument Koncila, niti neki kasniji zakon Crkve nije nikada ukazao na to da euharistijska molitva mora biti izrečena glasno.

U svakom slučaju, papa Benedikt XVI je dobro poznavao Upute za misu, i on je nastavio tvrditi da euharistijska molitva može i treba biti izrečena tihim glasom. Možda bi najbolji način da se vjernicima pomogne da ostvare što dublje štovanje za vrijeme euharistijske molitve bio da i svećenik prihvati taj isti znak štovanja dok u tišini moli kanon mise.

Zašto tihi kanon?

Ali zašto bi uopće trebali moliti euharistijsku molitvu tihim glasom? Papa emeritus Benedikt XVI nudi jedan odgovor:

Svatko tko je doživio Crkvu ujedinjenu u tihoj molitvi kanona će znati koliko je uistinu ispunjena ta šutnja. To je ujedno glasan i prodoran krik Bogu i duhom ispunjen čin molitve. Svatko sudjeluje u zajedničkom moljenju kanona, iako u povezanosti s posebnom zadaćom svećeničke službe. U ovome je svatko ujedinjen, prihvaćen od Krista, a predvođen Duhom Svetim u toj zajedničkoj molitvi Ocu što je istinita žrtva – ljubav koja pomiruje i ujedinjuje Boga i svijet.

(Duh liturgije, 4. dio; 2. poglavlje)

Kako ad orientem bogoštovlje ujedinjuje svećenika i narod u zajedničkom činu klanjanja Bogu, tihi kanon nas sve ujedinjuje u prikazivanju prave žrtve. Tihi kanon, možda čak i više nego ad orientem, ukazuje na žrtvenu narav mise i nudi potreban korektiv modernoj liturgiji koja je usmjerena više na komunikaciju nego na molitvu, te se u konačnici (nekad) mogu svesti na banalno naklapanje između svećenika i vjernika.

Tihi kanon nas također podsjeća da su najveća otajstva ostvarena u tišini. Jer devet mjeseci, Krist je šutio u majčinoj bezgrešnoj utrobi, predodređen da se rodi u tišini mirne štale. Tiho je bilo za vrijeme njegove smrti, a sama noć je utihnula kada je ustao iz groba. Vračajući se u slavi posljednjeg dana, ispunit će se riječi:

Mirni budite i znajte da sam ja Bog, uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen! (Ps 46, 11)

Čovjek se klanja Gospodinu u tišini. I, kako nas je Majka Tereza podsjetila: “U tišini srca Bog govori.” Euharistijska molitva je središte mise – u tišini se naša duša otvara glasu našeg Nebeskog Oca.

Izvor