Naslovnica Crkva Misa u katakombama

Misa u katakombama

1858
0

Ove godine smo proslavili blagdan Tijelova na zaista nesvakidašnjem mjestu- u rimskim katakombama.
Naime, taj dan je na programu bio obilazak katakombi Sv. Kalista i naši svećenici su se nadali da će moći slaviti misu upravo tamo; trebalo je to biti svojevrsno iznenađenje za naše mlađe putnike.

Moram reći da me stvarno iznenadila organiziranost koja je vladala na mjestu samih katakombi, iako je bilo dosta turista sve se odvijalo u savršenom redu, a svaka grupa je imala i svog vodiča. Nas je vodio jedan salezijanski svećenik, koji je samo tjedan dana ranije stigao iz svoje rodne Slovačke i nije mogao sakriti oduševljenje što može jedno vrijeme boraviti u Rimu i biti vodič na ovakvom mjestu. Probleme s jezikom smo prebrodili zahvaljujući malom magnetofonu, koji je svećenik imao oko vrata te puštao već snimljeni tekst (na hrvatskom) predviđen za određena mjesta u katakombama.

Same katakombe su ogromne, prostiru se na nekih 15 hektara, s mrežom podzemnih hodnika dugih gotovo 20 kilometara, raspoređenih na nekoliko katova, dostižu dubinu veću od 20 metara. Najveći dio ovih grobnica nastao je od drugog do početka četvrtog stoljeća i računa se da je u njima pokopano oko milijun kršćana, među kojima su mnogi mučenici i čak 16 papa. Jedna od najpoznatijih je sveta Cecilija, mlada mučenice, čije je tijelo tu pronađeno. Ona je postala zaštitnicom pjevača jer se kaže da je pjevala dok je bila mučena. Zanimljivo kako su se prvi kršćani mogli skrivati na ovakvim mjestima zahvaljujući praznovjerju samih Rimljana. Naime, oni su vjerovali u postojanje duhova pokojnika, koje nikako nije trebalo uznemiravati i nije im dugo ni palo na pamet da bi se netko mogao skrivati na ovakvim mjestima. To je jedan od razloga zašto su ovakvi podzemni gradovi tako dugo mogli ostati tajni i nepristupačni.

Fotografiranje u katakombama je zabranjeno (ipak se radi o groblju) ali neki su ipak uspjeli napraviti par foki.

Misa se slavila u kapelici sv. Kaja, pape rodom iz rimske Dalmacije, koji je, čini se, Crkvom upravljao od 283. do 296. godine. Svećenik je u svojoj propovijedi podsjetio na značaj Euharistije, koja bi trebala biti središte života svakog kršćanina. Ljudi koji su se skrivali po katakombama, bili su spremni dati svoj život za Euharistiju, mnogi od njih i jesu govoreći pred sucima: “Mi bez Euharistije ne možemo!“- a kakvi smo mi po tom pitanju? Jesmo li spremni umrijeti za Krista? Usput, ovaj cijeli put je imao naglasak na autentičnom kršćanstvu koje podrazumijeva žrtvu i naši svećenici nisu propustili ni jednu priliku da nas podsjete upravo na to.
Misa je prošla u ozbiljnom i kontemplativnom tonu, a nakon mise naš mlađi svećenik nije cijeli dan mogao skinuti osmijeh s lica.

Inače, još u autobusu svećenik nam je održao krati nagovor o Tijelovu i samom značenju Euharistije za kršćane. Spomenuo je kako su nekad ljudi išli u dugim procesijama, noseći svijeće, zastave… Mnoge bratovštine su se spremale upravo za taj dan iznoseći svoju svečanu odjeću; bio je to uistinu svojevrsni festival tog mjesta. Danas to još uvijek primjenjuju stariji vjernici dok se mlađi vjernici klone takvih manifestacija i pobožnosti. Primijetio je kako je takav odmak od tradicije i vanjskog ispoljavanja pobožnosti doveo i do samog zanemarivanja Presvetog oltarskog sakramenta. Nekad je bilo nezamislivo proći pokraj crkve a ne prekrižiti se i u sebi pozdraviti Isusa ili ući i kratko pozdraviti Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Osvrnuo se sa žaljenjem (i to s pravom) i na naš plan i program školskog vjeronauka gdje se ova dimenzija vjere jako malo naglašava. Sve se manje posjećuju klanjanja, sve se manje ljudi pričešćuje i to se naravno odražava i na život vjernika. Otuda mlakost i osrednjost. Sa radošću moram reći da naši mladi, koje smo imali priliku promatrati na ovom putovanju/hodočašću nisu takvi. Svi su imali itekako poseban odnos prema Presvetom olatrskom sakramentu i tražili su trenutke samo za sebe kako bi se pomolili pred Isusom. Nešto od svojih razmišljanja su podijelili i na samom kraju putovanja, kada je svatko od nas trebao reći što ga se najviše dojmilo. Dosta njih je spomenulo upravo katakombe, zajedničke mise i tihe molitve pred Presvetim, pogotovo u Asizu gdje smo konačno mogli odahnuti i biti samo hodočasnici, a ne turisti.

M.D.

P.S. U Rimu smo naletili i na ovu crkvu gdje je bilo izloženo Presveto a pred njim samo jedna časna, tužno.