Naslovnica Crkva Tko sam ja da sudim?

Tko sam ja da sudim?

1192
0

Ovog tjedna prenosimo zanimljive odlomke iz nove knjige Izvješće o nadi: Razgovor s kardinalom Gerhardom Ludwigom Müllerom, a naslov podsjeća na slično izdanje iz 1985. s tadašnjim prefektom Kongregacije za nauk vjere Josephom Ratzingerom. Među brojnim pitanjima na koje kardinal Müller odgovora su i pitanja: tko može primiti Svetu pričest, protestantizacija Crkve, ređenje žena, i svećenički celibat, a danas ćemo započeti s pitanjem homoseksualnosti.

Tko sam ja da sudim?

Upravo oni koji do sada nisu pokazali nikakvo poštovanje prema nauku Crkve koriste jednu izoliranu rečenicu Svetoga Oca: “Tko sam ja da sudim?”, izvađenu iz konteksta, kako bi predstavili iskrivljene ideje o spolnom moralu, te ih potvrdili sa, po njima, pretpostavljenom interpretacijom “autentičnih” papinih misli o tom pitanju.

Pitanja o homoseksualnosti koja su se iznjedrila u pitanje postavljeno Svetom Ocu su već prisutna u Bibliji, kako u Starom zavjetu (usp. Post 19; Pnz 23, 18; Lev 18, 22; 20,13; Mudr 13- 15), tako i u Pavlovim pismima (usp Rim 1, 26; 1 Kor 6, 9 itd), tretirana su kao teološka tema, ali i s utjecajima koji se vežu uz povijesnu prirodu Božanske objave.

Iz Svetog pisma se može zaključiti da su homoseksualni čini sami po sebi neuredni, jer ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. To je vrlo složeno pitanje, zbog brojnih implikacija koje su se nametnule u posljednjih nekoliko godina. U svakom slučaju, možemo zaključiti da antropološki koncept utemeljen na Bibliji uključuje nekoliko nužnih moralnih zahtjeva, a istovremeno i savjesno poštovanje homoseksualnih osoba. Ove osobe, pozvane na čistoću i kršćansku savršenost kroz samokontrolu, a ponekad i uz pomoć nesebičnog  prijateljstva, žive nešto što “za većinu njih predstavlja kušnje. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Svaki znak nepravedne diskriminacije treba se izbjeći “(usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2357-2359).

Ipak, uz problem koji je izrastao iz gore spomenutog izraza pape Franje, koji je izvađen iz konteksta, izrečen kao znak poštovanja prema dostojanstvu osobe, čini mi očito da Crkva, sa svojim učiteljstvom, ima kapacitet suditi moralnost u određenim situacijama. Ovo je neupitna istina: Bog je jedini sudac koji će nas suditi na kraju vremena, ali papa i biskupi imaju obvezu predstaviti objavljene kriterije za ove konačne presude koje se mogu predvidjeti danas po našoj moralnoj savjesti.

Crkva je uvijek govorila: “Ovo je istina, to je laž”, a nitko ne može interpretirati na subjektivan način Božje zapovijedi, odnosno Blaženstva, ili biblijske savjete prema vlastitim kriterijima, vlastitim interesima, ili čak po svojim vlastitim potrebama, kao da je Bog samo pozadina vlastite autonomije. Odnos između osobne savjesti i Bogu je konkretan i stvaran, osvijetljen u Učiteljstvu Crkve; Crkva ima pravo i obvezu proglasiti neku doktrinu lažnom, upravo zbog toga što takav nauk zavodi obične ljude s puta koji vodi prema Bogu.

Počevši od Francuske revolucije, zatim liberalnih režima i totalitarnih sustava 20. stoljeća, glavni cilj napada je uvijek bila kršćanska vizija ljudskog postojanja i njegove sudbine.

Kada ga nisu mogli nadvladati, dopustili su ostanak nekih njegovih elemenata, ali nisu prihvatili kršćanstvo u svojim temeljima; a rezultat je bio da je kršćanstvo prestalo biti kriterij cjelokupne stvarnosti, a poticale su se spomenute subjektivističke pozicije.

One imaju svoje podrijetlo u novoj nekršćanskoj i relativističkoj antropologiji koja odbija koncept istine: suvremeni čovjek vidi sebe kao onoga tko je dužan stalno živjeti u sumnji. Štoviše, tvrdnja da Crkva ne može suditi osobne situacije temelji se na lažnoj soteriologiji, a to je da je čovjek sam sebi spasitelj i otkupitelj.

U podvrgavanju kršćanske antropologije ovom brutalnom redukcionizmu, hermeneutika stvarnosti koja iz ovoga proizlazi usvaja samo one elemente koji su od osobnog interesa ili pogodnosti za pojedinca: neki elementi prispodoba, određena benevolentna djela Krista ili oni odlomci koji ga predstavljaju kao jednostavnog proroka socijalne skrbi ili učitelja humanosti.

Dapače, ono što je cenzurirano je Gospodin povijesti, Sin Božji, koji poziva na obraćenje ili Sin Čovječji koji će doći suditi žive i mrtve. U biti, ovo kršćanstvo tolerancije je ispražnjeno od svoje poruke i zaboravlja da je odnos s Kristom, bez osobnog obraćenja, nemoguć.

Izvor