Naslovnica Svijet Tko je kriv?

Tko je kriv?

2453
0

Danas je blogosfera zatrpana komentarima o referendumu u Irskoj. Jedan od boljih na koji sam naletio je ovaj na Unam Sanctum Catholicam, pa prenosimo:

Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad zaplaka nad njim govoreći: “O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima “(Lk 19, 41 -42).

Naš Gospodin je ove riječi uputio gradu Jeruzalemu, ali bi se lako mogle primijeniti na Irsku nakon njenog sramotnog referenduma kojim je ozakonila homoseksualni brak.

Irska je izdala svetog Patrika. Irska je izdala irske mučenike. Irska je izdala svoj Ustav, koji počinje ovim riječima:

“U ime Presvetoga Trojstva od kojega proizlazi svaki autoritet i Kome će, na svom kraju, morati podnijeti račun za svoja djela i svaki pojedinac i država, Mi, narod Irske, priznajući s poniznošću sve naše obveze spram našeg Božanskog Gospodina Isusa Krista, koji je održao naše očeve kroz stoljeća kušnji … “

Da, razočaranje za sve katolike, a posebno one kojima je draga katolička baština Irske. Ipak, teško je reći što je veće razočarenje, rezultati referenduma, ili labave isprike koje nude prelati irske Crkve.

Nakon glasovanja, dublinski nadbiskup Diarmuid Martin je krivio opću Crkvu, elegantno izostavljajući bilo kakvo spominjanje izopačenog morala svoga stada.

Mi, Crkva, moramo zastati i provjeriti što se događa u stvarnosti. Ne smijemo zapasti u stanje negiranja”, rekao je biskup Martin. “Poštujem kako se homoseksualci i lezbijke sada osjećaju, da se dogodilo nešto što obogaćuje njihov život. Mislim da je to društvena revolucija.” Crkva se mora ponovo povezati s mladima. “Većina ovih mladih ljudi koji su glasali ‘za’ proizvod su našeg katoličkog školskog sustava. Pred nama je očito veliki izazov u prenošenju poruke Crkve jer smo se udaljili od mladih.

Ovo odmah otkriva grešku u njegovu razmišljanju.

Ako je potrebno zastati i provjeriti što se događa u stvarnosti, to nije zato što se Crkva “udaljila” od mladih ljudi – doista, Crkva se ne može udaljiti od ljudi, ljudi se udalje od Crkve – a stvarnost je da je zbog svoje mlakosti i „usmjerenosti na dijalog“, što Crkva danas zastupa u većini Zapadnih zemalja, nesposobna privući mlade ljude. Ona im je dosadna do boli. Ništa im ne znači. To je temeljni neuspjeh “modernog” katolicizma.

Ali, hoće li nadbiskup to prepoznati? Naravno da neće. Njemu nisu problem reforme u Crkvi; nego to što se Crkva nije se dovoljno reformirala! Treba više dijaloga! Treba pronaći novi jezik!

“Ako je ovaj referendum afirmacija stavova mladih ljudi, onda je očito kako Crkva pred sobom ima veliki zadatak: pronaći jezik s kojim bi mogla razgovarati i odaslati poruku mladim ljudima, ne samo o ovom pitanju, nego u cjelini.

Netko mora reći nadbiskupu da “jezik” potreban za rješavanje ovog pitanja ne treba “naći”. On oduvijek postoji u tradicionalnoj moralnoj teologiji Crkve, koja je uvijek učila da je homoseksualni čin djelo teške izopačenosti i da su čak i homoseksualne tendencija same po sebi neuredne.

Ipak, za nadbiskupa Martina, problem nije nemoralnost homoseksualnih radnji nego zabrinutost da Katolička crkva postaje “sigurno mjesto za istomišljenike”. Njemu se ne sviđa jasan moralni nauk koja predlaže katolička tradicija. Ne, radije bi govorio u Sotoninom omiljenom području, u sivoj zoni:

Moramo pronaći … novi jezik koji je u osnovi naš, koji se govori, razumije i postaje cijenjen kod drugih. Mi imamo tendenciju razmišljati crno-bijelo, ali većina nas živi u sivom području, a ako Crkva ima oštro učenje, onda ispada da osuđuje one koji s njom nisu u skladu. Svi mi padamo. Svi smo netolerantni. Svi radimo greške…

Siva zona! Zvuči vrlo mlako za jednog prelata Katoličke crkve, a znamo što je Krist rekao o tome.

Biskup svoj razgovor završava s ovim biserom:

“Crkveno učenje, ako se ne izražava rječnikom ljubavi – onda je krivo.

Naravno, istina mora uvijek biti izgovorena u ljubavi. Problem ovih dana je međutim da se istina uopće ne govori. Nadbiskup je pružio apsolutno minimalan otpor prema onima koji su zagovarali istospolni brak, a onda, kad je referendum očekivano prošao, okrivio je Crkvu za “udaljavanje” od mladih i sada poziva na “novi” jezik kako bi se otklonili uzroci čijem stvaranju je i sam doprinio.

Dakle, rješenje za probleme koje je stvorila revolucija je uvijek – još više revolucije.

Gdje su onda gnjevni prosvjedi? Gdje su junački pozivi katoličkih političara i svećenika za ukidanjem novog zakona? Gdje su zaklinjanja kako tzv. istospolni brak nikada neće biti priznat od strane katoličke Irske, bez obzira na zakon zemlje? Ni riječi. Martina nije briga. Ja osobno vjerujem kako je čovjeku laknulo sada kada je ovo pitanje “riješeno”, jer ima luksuz govoriti: To je zakon u zemlji. Što mogu učiniti?

Doista.

U početku ovog posta, naveo sam kako bi se Gospodinov plač nad Jeruzalemom mogao primijeniti na Irsku. U stvari, vjerojatno bi se mogao primijeniti na zapadnu civilizaciju u cijelosti, koja i dalje propada, jer ne zna što će joj donijeti mir. Ali ako bi se ovaj odlomak zaista mogao odnositi na zapadnu civilizaciju, onda se sjetimo kako on završava:

Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.” (Lk 19, 43-44).

Kako li posta bludnicom tvrđa vjerna? Bješe puna pravičnosti, pravda u njoj stolovala, a sad – ubojice!” (Iz 1,21)

Izvor