Naslovnica Politika Treba li izbjeglicama kršćanske vjeroispovijesti dati prednost?

Treba li izbjeglicama kršćanske vjeroispovijesti dati prednost?

1666
0

Prije nešto više od mjesec dana, u 87 godini života je preminuo talijanski kardinal Giacomo Biffi. Iako je bio fascinantna i važna osoba unutar Crkve- čak ga se smatralo mogućim nasljednikom Ivana Pavla II.- njegova smrt je prošla nezapaženo u katoličkim medijima.

U ovom članku želimo podsjetiti na kardinalove riječi o useljavanju i imigracijskoj politici izrečene u pastoralnom pismu iz 2000. godine.

Njegova poruka tada namijenjena Italiji sada je relevantna za svaku zapadnoeuropsku zemlju, uključujući i Hrvatsku. Bi li se netko od naših političara ili crvenih dužnosnika usudio izaći u javnost sa stavom kako smo spremni prihvatiti izbjeglice s Bliskog istoka i sjeverne Afrike, ali samo pod uvjetom da su kršćani? Ili je ovo previše  tražiti u današnja doba političke korektnosti.

Italija nije prazna ili djelomično nenaseljena zemlja, bez povijesti, bez žive i vitalne tradicije, bez vlastite kulturne i duhovne fizionomije, koja se može tek tako popuniti s raznoraznim stanovnicima […] uistinu ” sekularna” država treba imati kao glavni zadatak promicanje mirne integracije stanovništva. Stoga se moraju poduzeti konkretne mjere kako bi se osiguralo da oni koji se namjeravaju ovdje naseliti, mogu apsorbirati duhovnost, moral i zakone koji predstavljaju kulturu naše zemlje, i upoznati se, koliko je to moguće, s našim književnim, estetskim, i vjerskim tradicijama koje su oblikovale društvo u koje se ovi ljudi žele uključiti. Realno gledajući, katolici, ili barem kršćani, bi pri tom trebali imati prednost jer se radi o ljudima koje je daleko lakše integrirati (primjerice narodi Latinske Amerike, te Filipinci, Eritrejci ili oni iz brojnih zemalja istočne Europe i sl.), zatim Azijci (kao što su Kinezi i Korejci) koji su pokazali da su sposobni uklopiti se s velikom lakoćom, zadržavajući pri tom razlikovna obilježja svoje kulture.

[…]

Očito je da slučaj muslimana treba tretirati odvojeno. I treba se nadati da će se ljudi zaduženi za ovu problematiku suočiti s tim otvorenog uma i bez zabluda.
Muslimani – velika većina njih, uz nekoliko iznimaka – ovdje dolaze s već određenim stavom te se ne namjeravaju uklopiti u naš način život i poimanja “humanosti”, bili oni pojedinci ili skupine: više ili manje otvoreno, dolaze k nama odlučni ostati znatno ‘drugačiji’, u očekivanju da će nas preoblikovati u nešto slično njima.

Oni imaju različite vrstu hrane (što samo po sebi i nije neki problem), drugačije blagdane, obiteljske zakone koji nisu u skladu s našima, pogled na žene im se znatno razlikuje od našeg (do točke poligamije). Iznad svega oni imaju strogo fundamentalističko razumijevanje javnog života, i to toliko da je savršeno prožimanje religije i politike dio njihove neupitne i čvrste vjere, čak i do te mjere da su dovoljno mudri pričekati da postanu brojčano nadmoćniji prije nego što je nametnu nama.
Dakle, nije do Crkve nego do modernih država Zapada koje moraju učiniti nešto mudro u tom pogledu. Nadalje, ako naša država stvarno vjeruje u važnost građanskih sloboda (među kojima je i vjerska sloboda) i demokratska načela, ona bi trebala raditi na njenom širenju. Jedan način za postizanje tog cilj bi mogao biti “reciprocitet”, sa zahtjevom da to ne bude samo prazna riječ u zemljama iz kojih dolaze imigranti.

[…]

Koliko god to bilo strano našem mentalitetu, pa čak i pomalo paradoksalno, jedini učinkoviti način promoviranja “načela reciprociteta” na dijelu u jednoj istinski “sekularnoj” državi koja želi proširiti ljudske slobode je ostvariv samo onda ako nadležne institucije ovdje omoguće muslimanima samo ono što muslimanske zemlje zapravo omogućuju drugima tamo.