Naslovnica Crkva Treba li nam enciklika o homoseksualnosti?

Treba li nam enciklika o homoseksualnosti?

631
0

Osim Božje milosti, trenutno nam je najpotrebnija papinska enciklika o homoseksualnosti. Ako do nje ipak ne dođe, biskupske konferencije trebale bi objaviti zajedničko pastoralno pismo o homoseksualnosti. A ako i to izostane, onda bi sami biskupi trebali izdati biskupsko pastoralno pismo o homoseksualnosti.

Zašto kažem da je ta potreba “hitna”? Jer u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Europi (posebice u Njemačkoj) traje velika kampanja za izmjenu ili poništenje višegodišnjeg katoličkog učenja o homoseksualnoj praksi. Ako se ovoj kampanji djelotvorno ne odupre, Katolička Crkva će, kao i brojne protestantske crkve, počiniti nešto poput institucionalnog samoubojstva.

Dopustite mi da navedem nekoliko dokaza o postojanju ove kampanje.

Kao prvo, postoji pro-LGBT knjiga Izgradnja mosta (most između Katoličke crkve i LGBT zajednice), koju je napisao poznati Isusovac otac James Martin. Ovu su knjigu poduprli kardinal Kevin Farrell (prefekt Vatikanskog Dikasterija za laike, obitelj i život!), kardinal Joseph Tobin iz Newarka te biskup Robert McElroy iz San Diega.

Drugo, očita je činjenica da tipični student na katoličkom sveučilištu odobrava istospolni brak i misli kako ste uskogrudni bigot ako ga ne odobravate.

Treće, postoji opća šutnja s propovjedaonice na ovu temu. Rijetki će svećenici svojim župljanima na nedjeljnoj misi reći da je homoseksualnost sodomija, te s katoličkog gledišta, odvratan grijeh.

Četvrto, postoji rasprostranjena praksa homoseksualnosti među svećenicima i bogoslovima. Nitko nije sasvim siguran u brojke, ali svi se slažu da je postotak svećenika koji su (ili su bili u mlađim danima) aktivni homoseksualci daleko veći od postotka aktivnih homoseksualaca u općoj populaciji.

Peto, među katolicima, uključujući katoličke svećenike i biskupe, postoji značajna tendencija osude seksualnog zlostavljanja maloljetnika, no pritom izostaje osuda svećeničke homoseksualnosti koja je u najmanje 80 posto slučajeva bila preduvjet za to zlostavljanje; sine qua non (da posudimo izreku iz nekadašnjeg sakralnog jezika Crkve).

Ova tendencija osuđivanja seksualnog zlostavljanja djece i izbjegavanja osude homoseksualnosti bila je pokazana u Rimu prije nekoliko tjedana na sastanku biskupa baš o ovoj temi.

A o čemu bi trebala govoriti ta enciklika ili pastoralna pisma koja spominjem?

Prije svega, oni bi ponovili drevno katoličko učenje o ovoj temi, pouku ukorijenjenu u Postanku i Mojsijevom zakonu. U pismu bi se primijetilo da Stari zavjet dopušta iznimke za incest (na kraju krajeva, s kim su se ženili djeca Adama i Eve?), pa čak i dopušta iznimke u poligamiji (oboje su strašni grijesi), ali ne čini apsolutno nikakav izuzetak kad je riječ o homoseksualnoj sodomiji.

Ta se osuda nastavlja u pismima sv. Pavla (osobito u “homofobičnom” prvom poglavlju njegove Poslanice Rimljanima); i pronalazi vrlo jasne implikacije u samim Isusovim riječima kada je spomenuo (a) grijehe Sodome i Gomore i (b) odlomak u Knjizi Postanka koji kaže: “muško i žensko [Bog] stvori ih”.

U pismu bi se priznalo da naša dužnost kršćanske ljubavi prema bližnjemu znači ljubiti naše homoseksualne susjede; ali bi se istaknulo kako ova dužnost ljubavi ne znači potrebu odobravanja grijeha naših homoseksualnih susjeda – što je upravo ono što LGBT pokret zahtijeva od kršćana.

Isto tako, moramo ljubiti i one naše susjede koji su lopovi, lažljivci, preljubnici, bludnici i članovi mafije. Ali to moramo učiniti bez pristanka i odobravanja njihovog zla.

U pismu bi se također uzela u obzir činjenica da je danas katolicima teško, vrlo teško ne odobravati homoseksualnost, jer bi to navelo mnoge naše rođake, prijatelje, susjede, suradnike i teniske partnere da nas smatraju uskogrudnima i tvrdoglavima.

Što je još gore, naše negodovanje će prouzročiti bol među prijateljima koji su i sami homoseksualci ili su roditelji homoseksualne djece; doživjet će to kao iskaz mržnje prema sebi ili svojoj djeci.

Pismo će morati reći: Kao katolik, morate birati između vjernosti svojoj vjeri ili odobravanju svojih prijatelja, susjeda itd. Ako odaberete prvo, možete izgubiti stare prijatelje. Drugim riječima, možda ćete morati proći mini-mučeništvo. Ali to je religija kojoj pripadate. Ako vam se ne sviđa, možda biste se trebali pridružiti nekoj liberalnoj protestantskoj crkvi.

I onda, naravno, postoji rastući pokret – na nacionalnoj i međunarodnoj razini – koji teži kriminalizaciji svih takvih izraza drevnog kršćanskog morala kao “govora mržnje”, koji bi mogao biti zabranjen u javnim prostorima, uključujući Internet, ili kažnjiv kao “zločine iz mržnje” u građanskom pravu.

Ako ste pravi kršćanin, spremni ste, naravno, biti bačeni lavovima zbog svoje vjere. Ali ako se ne bojite suočiti s lavovima, zašto biste se bojali neodobravanja svojih prijatelja i susjeda?

Mnogi katolici, naravno, osjećaju da je “nerazumno” da naša vjera očekuje od nas da se ne slažemo s prijateljima, susjedima, ili vladom oko nečega što danas prolazi kao moralno dopustivo. Ali enciklika o homoseksualnosti morala bi objasniti zašto – da citiram autoritativni izvor – takvo razmišljanje dolazi od čovjeka, a ne od Boga.

Izvor