Naslovnica Vatikan U vođenju Crkve papa Franjo se oslanja na isusovce

U vođenju Crkve papa Franjo se oslanja na isusovce

522
0

Iako zvuči nevjerojatno, no istinito je. U trenutku kada je u svega nekoliko desetljeća izgubila dobru polovicu svojih snaga, Družba Isusova uzletjela je u upravljanje samim zapovjedništvom Katoličke Crkve kao nikada prije.

Priča pape Franje je svima dobro poznata. On je prvi papa isusovac u povijesti, koji je imao više protivnika nego prijatelja u Družbi i pazio je da ne kroči nogom u kuriju Družbe Isusove kad god bi dolazio u Rim kao kardinal.

No, inovacija je u tome što se Franjo u ovoj posljednjoj fazi svog pontifikata – u već poodmaklim godina, ali ne i u ambicijama – okružio veteranskom napadačkom momčadi, potpuno svojom i sastavljenom isključivo od isusovaca.

Prvi čovjek ove skupine je bez sumnje kardinal Jean-Claude Hollerich, luksemburški nadbiskup. Najvažniji čovjek, u planovima Jorgea Maria Bergoglia, kako za sadašnjost tako i za buduću Crkvu.

Papa Franjo dodijelio mu je zadatak da kao generalni relator upravlja svjetskom sinodom koja je započela 2021. i trajat će najmanje do 2024., ali po papinom stavu proces će ići dalje, sa zadaćom preoblikovanja Crkve pod stijegom ni manje ni više nego trajne “sinodalnosti“.

Isto tako nije tajna da je mons. Hollerich Franjin kandidat “in pectore” za nasljednika, na što će trenutna Sinoda o sinodalnosti imati odlučujući utjecaj, učinkovito obvezujući budućeg papu – tko god on bio – da preuzme i nastavi “proces”, pomalo kao što se dogodilo Pavlu VI. s Drugim vatikanskim saborom naslijeđenim od Ivana XXIII.

Generalna proba za ovu svjetske Sinodu o sinodalnosti je u tijeku u Njemačkoj, koja je već zarazila druge nacionalne Crkve bez Franjinog protivljenja ikakvom djelotvornom suzdržavanju, s neizbježnim uvođenjem pomodnih reformi, u rasponu od oženjenih svećenika do svećenica, od novog seksualnog i homoseksualnog morala do demokratizacije upravljačkih struktura Crkve.

Nemoguće je ne prisjetiti se da su neke od tih reformi bile reforme koje je još jedan veliki isusovac, kardinal Carlo Maria Martini (1927.-2012.), uvrstio u program buduće Crkve u nezaboravnom govoru na početku ovog stoljeća. Poznato je da je mons. Martini imao negativan stav o mons. Bergogliu, ali pristaše sadašnjeg pontifikata rade na terenu praveći ga “prorokom” reformi kojima papa Franjo navodno konačno utire put i o kojima je mons. Hollerich već više puta govorio da su potrebne.

L’Osservatore Romano je prošlog mjeseca objavio opsežan intervju s ovim isusovačkim kardinalom koji iza sebe ima dvadeset i sedam godina misije u Japanu. I u intervjuu je još jednom izrazio nadu u “promjenu paradigme” u pastoralu i nauku Crkve o homoseksualnosti, jer i homoseksualci su „plod Stvoritelja” i stoga nisu “trule jabuke” nego “nešto dobro”. Naravno, ne možemo govoriti – dodao je kardinal – o sakramentalnoj ženidbi između osoba istoga spola, jer nedostaje prokreativna svrha koja karakterizira brak, „ali to ne znači da njihovo emocionalno zajedništvo nema vrijednost”.

Na to je urednik L’Osservatore Romano iznio činjenicu da su se belgijski biskupi izjasnili za blagoslov homoseksualnih zajednica, a mons. Hollerich je odgovorio: „Iskreno govoreći, pitanje mi se ne čini odlučujućim. Ako se držimo etimologije ‘bene-dire’ [blagosloviti, doslovno ‘dobro govoriti’], mislite li da bi Bog ikada mogao ‘dire-male’ [‘govoriti loše,’ Tr.] o dvije osobe koje brinu jedna o drugoj?“.

Ove  riječi kardinala Hollericha spontano pokreću pitanje; nije li još jedan visokorangirani isusovac u Vatikanu, kardinal Luis F. Ladaria, u svojstvu prefekta Kongregacije za nauk vjere, zabranio blagoslov homoseksualne zajednice u Responsumu objavljenom 15. ožujka 2021.?

I nije li sam papa Franjo bio taj koji je dao svoj pristanak na objavu ovog Responsuma, nakon što je bio obaviješten o tome, jer na dnu dokumenta je njegov potpis?

Međutim, trebamo uzeti u obzir da je sljedeće nedjelje za vrijeme audijencije papa jasno dao do znanja da mu se uopće ne sviđaju “teoretske osude” ili „tvrdnje o legalizmu ili klerikalnom moralizmu” gdje su umjesto toga potrebne “geste ljubavi.” A autoritativni vatikanski izvori anonimno su dali do znanja da time kritizira ni manje ni više nego Responsum koji zabranjuje blagoslov homoseksualnih zajednica, a koji je on riječima odobrio.

Ukratko, ponižen od svog subrata pape, nesretni kardinal Ladaria iznimka je koja potvrđuje pravilo. On je isusovac starog kova kojeg Bergoglio drži u pričuvi dok čeka da ga pošalje u mirovinu. Zahtijevajući od njega da u međuvremenu odgovori s “ne“ onim kardinalima – a bilo ih je – koji su od njega tražili da pozove mons. Hollericha da poštuje ispravnu doktrinu.

Ali osim mons. Hollericha, tu su još dvojica isusovaca koje je Franjo nedavno proglasio kardinalima i dao im važne uloge.

Prvi je Kanađanin Michael Czerny, dugi niz godina više konkurent nego suradnik ganskog kardinala Petera Turksona, najprije u Papinskom vijeću za pravdu i mir, a zatim u Dikasteriju za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, kojem je sada na čelu. Mons. Czerny je također bio posebni tajnik Sinode za Amazoniju. Od obrane ekologije do migranata, do “narodnih pokreta”, on je čovjek kojega Bergoglio koristi u područjima koja su od posebne važnosti za Svetu Stolicu.

Drugi je Talijan Gianfranco Ghirlanda, bivši rektor Papinskog sveučilišta Gregoriana i vrhunski stručnjak za kanonsko pravo. Među njegovim je zadaćama provođenje u pravne odredbe moćnih djela koje papa Franjo provodi kao apsolutni monarh. Na primjer, kardinalu Ghirlandi dugujemo ekspeditivno zatvaranje stoljetne teološke kontroverze po pitanju ovlasti, to jest koja proizlazi iz biskupskog ređenja, i ovlasti jurisdikcije, to jest dodijeljene od više vlasti, birajući potonje s ciljem postavljanja muškaraca i žena, na čelo raznih institucija vatikanske kurije, s mandatom od pape. Još uvijek dugujemo zahvalu mons. Ghirlandi, za ulogu pravnika u Franjinoj službi, za redefiniranje i ponovno utemeljenje koje je nametnuto Malteškom redu od strane Svete Stolice.

Ali to nije sve. I među isusovcima koji nisu kardinali ima nekih koje je papa stavio na ključne pozicije. U Generalnom tajništvu Biskupske sinode imenovao je za najbližeg suradnika generalnom relatoru (kardinalu Hollerichu) p. Giacoma Costu, bivšeg urednika časopisa Aggiornamenti Sociali i potpredsjednika (zaklade) Fondazione Carlo Maria Martini.

Da ne zaboravimo spomenuti p. Antonia Spadara, urednika La Civiltà Cattolica i vrlo bliskog suradnika pape Franje od njegova izbora za papu, on je također vrlo aktivan u promicanju svjetske Sinode o sinodalnosti, a posebno je uključen u avanturu – sa pomoći njegovog prethodnika, u La Civiltà Cattolica, Bartolomea Sorgea (1929.-2020.) – talijanske biskupske konferencije, u početku vrlo nepovjerljive prema Sinodalnom procesu.

A isusovci su uključeni i u vatikanske financije, gdje je papa Franjo imenovao španjolskog isusovca Juana Antonia Guerrera Alvesa za prefekta Tajništva za gospodarstvo, ureda koji nadzire cijeli sektor financija.

Štoviše, već nekoliko godina isusovac vodi pastoral u Bazilici svetog Petra, uz kardinala nadsvećenika Maura Gambettija, papina generalnog vikara za Vatikan. To je p. Francesco Occhetta, glavni tajnik zaklade Fratelli tutti i do 2020. politički kolumnist La Civiltà Cattolica. A među pomoćnim biskupima rimske biskupije kojom upravlja papa je i isusovac mons. Daniele Libanori, kojemu je povjerena pastoralna skrb za središte grada.

S papom navedena imena čine devet igrača momčadi, a sa pokojnim p. Sorgeom i “prorokom” Martinijem jedanaest, naravno ne računajući kardinala Ladariju. Takav tim, sastavljen isključivo od isusovaca, je dosad neviđen u glavnom upravljanju  Crkve.

Izvor