Naslovnica Društvo Ubrojite me među skeptike

Ubrojite me među skeptike

561
0

Ubrojite me među skeptike. Kao što je nedavno istaknuo Hadley Arkes, nesigurna potvrda stvarnosti „klimatskih promjena“ od strane njezinih istinskih sljedbenika i njihovo javno sramoćenja svih koji se s njima ne slažu, treba sve ljude navesti na razmišljanje. Na prvi pogled, ovakva revnost ne ovisi toliko o racionalnom uvjerenju ili razboritom oprezu, već više o nekakvoj svojevrsnoj religiji. Današnje vrijeme se čini kao jurnjava za čudnim bogovima, za koje se čini da kombiniraju kršćanski milenijalizam i pogani animizam s osnovama filozofskog materijalizma našega doba.

Također, možete me ubrojiti među skeptike zbog drugog razloga. Patnja prirodnog svijeta nad kojim smo dobili pravo na upravljanje jasno je vidljiva. Svjedočimo izumiranju mnogih vrsta (usred otkrića mnogih novih), onečišćenja plastikom naših oceana i općenitoj rasipnosti koja, čini se, predstavlja „kulturu odbacivanja“.

Uz mnoge probleme koji su nam vidljivi, svaki problem ima svoj lokalni nastanak i ime, ipak dolazimo do činjenice da je jedino rješenje koje su entuzijasti „klimatskih promjena” ikad postigli jest unapređenje glomazne birokracije. A povećavanje centralizacije i birokratizacije su sa druge strane možda središnji politički problem u posljednjih četiristo godina. Crkvena socijalna doktrina supsidijarnosti zamišljena je djelomično da preokrene ovaj jadan, ali dugotrajan trend. Zastane mi dah kada čujem pojedince i organizacije koji kažu kako su ovom centralizacijom političke moći u svrhu zaštite okoliša napredovali u postizanju tih ciljeva.

Kao jedan od skeptika, nisam pozdravio objavljivanje enciklike (Laudato Si2015.) pape Franje. Ako je centralizacija glavni politički problem modernog doba, glavni moralni problem bio je duh utilitarizma, koji svodi veličinu ljudskog života na aktivnu i djelotvornu kontrolu nad našim tjelesnim bićem, a negira duhovnu težnju duše, kulminirajući tišinom razmišljanja o Bogu.

U tome su slučaju sveti papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. bili savršeni nasljednici svetog Petra. Ivan Pavao II. se suočio s kršćanskom personalističkom vizijom aktivnog života s jedne strane i utilitarističkim duhom komunizma s druge strane. Nadalje, inzistirao je na tome da je kruna postignuća cijelog ljudskog djelovanja kontemplativni odraz na život; čak i naš praktični život, rad u kamenolomu ili kovačnici, npr. nagovještava našu sudbinu kao stvorenja koja su trebala spoznati i ljubiti Boga u kontemplativnoj molitvi.

Duga teološka karijera Benedikta XVI. govori gotovo isto. Kao papa, izdao je četiri enciklike, imenujući ih po teološkim vrlinama ljubav, nada i vjera (ova je posljednja objavljeno pod imenom pape Franje), ili spajajući dvije vrline zajedno (Caritas in Veritate). Svaka od tih encikličkih refleksija imala je svoju moralnu dimenziju i primjenu na aktivan život. Ono što me najviše impresionira, jest Benediktova afirmacija i razrada duhovne prirode i kontemplativni poziv svakom ljudskom biću.

Čuti da će prva izvorna enciklika pape Franje biti posvećena socijalnim pitanjima, kod mene je doprinijela osjećaju da Crkva propada. Crkva se mora podsjetiti na utilitarističko i centralizirajuće doba svijeta koje se sve više ostvaruje, jer postoji više u ovome svijetu od snova neki tehnokrata. Čini se da je papa odlučio postati, upotrijebiću onu jezivu riječ-  „relevantan“, te da prihvaća štovanja današnjice, umjesto da izazove protivnike.

Iskreno rečeno, bio sam – uglavnom – u krivu. Enciklika Laudato Si najviše je pozornosti privukla uvodnim poglavljem, u kojem papa razmatra probleme okoliša i siromaštva našega vremena, te zadnjim poglavljima, gdje nudi opće smjernice za njihovo rješavanje. Činilo se da je stavio učiteljski pečat Crkve na činjenice koje su i dalje sporne. Papa kaže, međutim, da tako nešto ne čini. (§188)

Međutim, ono što enciklika donosi u svojim središnjim poglavljima je veliki blagoslov. Hans Urs von Balthasar negdje piše da je „kršćanin pozvan biti čuvar metafizike u naše vrijeme“. To podrazumijeva obranu osobe koja je predodređena za spoznaju Boga. Kao što sam gore spomenuo, što podrazumijeva čuvanje ispravnog razumijevanja ljudskog bića, odnosno unutarnjeg i dubokog značenja tajne svojstvene svim stvorenim stvarima.

Za neke je religije ovaj svijet mjesto iluzije ili distrakcije koju treba prevladati kako bi naše duše koje su izgubljene mogle naći jedinstvo s Bogom. To nije moguće za kršćanina. Razumijemo da je Bog stvorio sve stvari i nazvao ih „dobrima“. Otajstvo naše vjere stoga podrazumijeva razumijevanje načina na koje stvorene stvari stoje u odnosu na Onoga koji ih je stvorio.

Ovo papa Franjo lijepo podučava. Oslanjajući se na misao prethodne dvojice papa, podsjeća nas na tri bitne istine. Kao stvorenja, mi smo po prirodi povezana bića; znamo sebe i ostvarujemo svoje sudbine kroz način na koji živimo svoje odnose s vlastitom prirodom, drugim osobama, Bogom i svijetom oko nas (§66). Pravilno živjeti te odnose uključuje prilagoditi se ritmovima prirode u cjelini, posebno usmjerenost prema nedjeljnom odmoru i štovanju Boga. (§71) Kao što nas je podsjetio sveti Franjo, i sama priroda slavi Boga. (§72. i §87.) Pohvala stvorenih stvari želi voditi naše duše prema razmišljanjima o veličini samoga Boga. (§77)

Oslanjajući se na knjigu Romana Guardinija, Kraj modernog svijeta, papa Franjo je pokazao način na koji je Evanđelje stvaranja pomračeno, a njegovi plodovi zagađeni modernom „tehnokratskom paradigmom“. (§106) Papa ističe kritiku spram modernog centralističkog i utilitarističkog duha, napose u poglavljima koja se bave ekološkim problemima koji uznemiruju one koji su podlegli svjetovnom duhu. Stoga, Papa poziva na obnovu istinskog humanizma, teološkog humanizma u kojem će se čovjek razumjeti kroz odnos s Bogom.

Izvor