Naslovnica Crkva Uloga župe u novoj evangelizaciji

Uloga župe u novoj evangelizaciji

253
0
Podijeli objavu

Nigerijski kardinal Francis Arinze, bivši prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u vrijeme Ivana Pavla II., napisao je novu knjigu koja poziva sve katolike, i župnike i vjernike u klupama da ponovno otkriju središnju važnost župe u Novoj evangelizaciji Crkve.

U razgovoru za National Catholic Register, kardinal Arinze govori o knjizi Župa koja evangelizira, zašto ju je napisao i kako ju Božji narod može početi živjeti danas.

Kardinal Arinze, što vas je inspiriralo da napišete ovu knjigu o ulozi župe u novoj evangelizaciji?

Razloga je mnogo. Prvo, potaknuti svećenike da uvaže važnost svoje župe kao evangelizatorske jedinice u Crkvi – nije da oni to ne znaju, ali da to naglasim na takav način, nadam se kako će svećenici, nakon što pročitaju knjigu, dotrčati do svojih biskupa i zamoliti ih da ih odmah pošalju u župu.

Drugo, kada laici razmišljaju o svojoj župi, razmišljaju o onome što dobivaju iz svoje župe: sakramente – krštenje, krizmu, Svetu Euharistiju, bolesničko pomazanje i tako dalje – i sve je to dobro. Ali ne misle o onome što mogu dati. Ne misle o vlastitom udjelu u apostolatu, u poslanju Crkve. Misle o sebi kao primateljima, ali nikada o dijeljenju, odnosno o davanju. Dakle, moj drugi cilj je da laici, nakon što je pročitaju, gore od želje da daju svoj doprinos.

Što bi to čitatelji trebali bolje shvatiti kad je u pitanju uloga župe?

Župa je vrlo važna evangelizatorska jedinica Crkve, jer u župi smo primili krštenje; krizmani smo; primamo Svetu pričest; uvođeni smo u crkvenu zajednicu. Tamo rastemo; tamo doprinosimo; i tamo ćemo umrijeti i biti pokopani. Zato župa postaje vrlo važna za sve nas.

U svojoj knjizi spominjete da su svećenici nekad živjeli zajedno sa svojim biskupom. Danas vidimo da mnogi svećenici žive sami, ili ponekad žive kao stranci u istoj župnoj kući. Mislite li da bi svećenici bili učinkovitiji pastiri svojih župa kada bi zapravo živjeli zajedno i imali zajednički život?

Da, imate pravo. Bog nas nije stvorio kao divlje životinje da budemo sami u šumi. Imamo društvenu prirodu. Svatko od nas raste zahvaljujući suradnji s drugim ljudima. A ako je izvedivo, što su više povezani sa svojim kolegama svećenicima, to bolje. Ne možemo postati sve što bi trebali postati bez naših kolega. Stoga je život zajednice važan, ne samo za redovnike svećenike – isusovce, dominikance, benediktince – nego i za dijecezanske svećenike koji rade u pastoralu i vode župu, jer su i oni živa, ljudska bića.

Ako sjede zajedno, zajedno razgovaraju o župnim programima. Raspravljaju! Nitko nema sve odgovore, ali kad raspravljaju, mogu učiti jedni od drugih. Rastu u ljudskim krepostima: u strpljenju, u fleksibilnosti. Život zajednice pomaže im izbjeći usamljenost, tako da ne pate od usamljenosti. Također im pomaže izbjeći razvoj [negativne] osebujnosti … U odnosu na druge možemo reći je li [ovaj svećenik] izuzetan, je li točan, razuman, ili pak da ovaj velečasni kasni, ili je velečasni nemoguć, ili je drugi časni otac pod “visokim naponom”. Zajednica nam u tome pomaže. U vezi s tim Isus je rekao: ” gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). To uključuje i župne svećenike.

 

U sutrašnjem nastavku kardinal Arinze govori o važnosti liturgije za župnu zajednicu…