Naslovnica Crkva Umanjena uloga biskupa, novi ultramontanizam i sinodalni proces

Umanjena uloga biskupa, novi ultramontanizam i sinodalni proces

325
0

Jesu li postignuća Drugoga vatikanskog sabora o ponovnom potvrđivanju autoriteta biskupa, potkopana trenutnim pripremnim procesom za Sinodu o sinodalnosti koji se nastavlja odvijati u Rimu sljedeće godine?

Zahvaljujući Francusko-pruskom ratu, Prvi vatikanski sabor prekinut je s radom u listopadu 1870. i nikada više nije bio sazvan. Prije svog neočekivanog kraja, Prvi vatikanski sabor je odredio vrlo važnu stvar. Definirao je univerzalni opseg papinske jurisdikcije (i time osujetio zahtjeve novih nacionalista za autoritetom nad Crkvom), a potvrdio nauk prema kojem rimski biskup može nepogrešivo poučavati o pitanjima vjere i morala. Unatoč tome, iznenadni prekid rada Prvog vatikanskog sabora doveo je do neravnoteže u samorazumijevanju Crkve, a katolicizam je ostao s jakom teologijom papinstva, ali slabom teologijom episkopata.

Drugi vatikanski sabor pozabavio se ovom neravnotežom u enciklici Lumen Gentium, dogmatskoj konstituciji o Crkvi, koja je iznijela nekoliko ključnih točaka, a to je da su biskupi Crkve nasljednici apostola; „kolegij biskupa“ je postao suvremeni izraz za „apostolski kolegija” (usp. Djela apostolska poglavlje 15); i ovaj kolegij biskupa, sa i pod svojim poglavarom, rimskim biskupom, ima „vrhovnu i punu vlast nad sveopćom Crkvom” (LG, br. 22).

Između ostalog, ovo je značilo da su mjesni biskupi istinski Kristovi namjesnici u svojim mjesnim Crkvama. Zaređeni da podučavaju, posvećuju i upravljaju, biskupi nisu samo upravitelji mjesnih Crkva koji izvršavaju naredbe iz rimskog korporativnog sjedišta. Posvećenjem za biskupe (najviši stupanj sv. reda) i zbog njihova zajedništva s rimskim biskupom, mjesni je biskup ovlašten voditi cijeli Božji narod koji mu je dan na brigu, tako da su svi krštenici u njegovoj biskupiji pozvani, formirani i sakramentalno potpomognuti u nastojanju evangelizacije svijeta.

Kao što je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger rekao u razmišljanju o postignućima Drugog vatikanskog sabora, točnije rečeno da je enciklika Lumen Gentium „ponovno  u Crkvi potvrdila doktrinu papinskog primata” koja je postala „opasno izolirana” od episkopata u svijetu, iako je „integrirana u otajstvo tijela Kristova“.

Na ove i druge načine, Drugi vatikanski sabor dovršio je djelo Prvog vatikanskog sabora izražavajući samorazumijevanje Crkve na integrirani način koji se oslanjao na ogromno bogatstvo Svetoga pisma i tradicije. To nije bilo zanemarivo postignuće i potvrdilo je stoljeće i pol ozbiljnog teološkog rada, često poduzetog u teškim okolnostima.

Ipak, postavlja se sljedeće pitanje… Jesu li postignuća Drugoga vatikanskog sabora u ponovnom potvrđivanju autoriteta biskupa potkopana trenutnim pripremnim procesom za Sinodu o sinodalnosti koja se nastavlja odvijati u Rimu sljedeće godine?

Zabrinutost na ovom planu pojačana je objavljivanjem radnog dokumenta za kontinentalnu fazu pripreme sinode, koja se sastojala od niza skupština koje prate lokalne i nacionalne “faze” ovog dugotrajnog procesa.

U radnom dokumentu biskupi su manjinski sudionici konzultacija koje moraju uključivati (pored biskupa, svećenika, redovnika/ica i aktivnih laika) „ljude koji žive u uvjetima siromaštva ili marginalizacije, te one koji imaju izravan kontakt s tim skupinama; bratske izaslanike drugih kršćanskih vjeroispovijesti; predstavnike drugih religija i vjerskih tradicija; i ljude bez vjerske pripadnosti”. A što će biskupi raditi u tom procesu Sinode o sinodalnosti? „Od njih se traži da identificiraju odgovarajuće načine za izvršenje zadaće potvrđivanja i odobravanja” konačnog dokumenta svake kontinentalne skupštine, „osiguravajući da je to plod autentičnog sinodalnog putovanja, poštujući proces koji se dogodio i koji pokazuje različite glasove Božjeg naroda na svakom kontinentu”.

To jest prema dosadašnjoj fazi Sinode o sinodalnosti, biskupi su oni koji rade bilješke, a ne učitelji; zapisničari, a ne jamci pravovjerja; glasnici, a ne apostolske vođe.

Ozbiljna zabrinutost zbog ovog umanjivanja biskupove uloge, koje je u izrazitoj suprotnosti s učenjem Drugog vatikanskog sabora u enciklici Lumen Gentiumu, dodatno je pojačana izvješćima da na završnoj sinodskoj skupštini u Rimu (vjerojatno 2024.) neće biti glasovanja o prijedlozima od strane nazočnih biskupa — uobičajeni način na koji sinoda izražava svoje sudove. Umjesto toga, pripremat će se izvješća o raspravama biskupa — od strane Tajništva Sinode koje je osmislilo ovaj proces? — i predati papi, koji će zatim izraditi post sinodalnu Apostolsku pobudnicu (dokument koji dovršava rad sinode) kako mu se prohtije.

Takav ekstremni ultramontanizam – oblik papinske autokracije od kojeg bi blaženi Pio IX. mogao pocrvenjeti – nanosi štetu episkopatu u svijetu. Ovo nema nikakve veze s Drugim vatikanskim saborom. Biskupi to trebaju pokazati tražeći obnovu svoje vlasti u ovom procesu.

Izvor