Naslovnica Politika Umoran sam od pozivanja na „demokraciju“!

Umoran sam od pozivanja na „demokraciju“!

602
0

Zašto „demokracija“ nije nastala u srednjem vijeku? Zašto nije ni spomenuta u, recimo, Deklaraciji o neovisnosti, ili američkom ustavu? Zašto je trebalo čekati do druge polovice devetnaestog stoljeća da bude prihvaćena od političara, koji su je shvatili kao korisno sredstvo da dođu do vlasti; i zašto je trebalo čekati još nekoliko desetljeća, da postane sredstvo za borbu oko moći? Zašto je – tek otad – napredovala protiv svakog ustaljenog i klasično uređenog društvenog poretka?

Ove točke nisu i ne mogu biti kontroverzne.

Upravo je „demokracija“ revolucionarno djelovanje – vrlo uspješna – i po svojoj prirodi povezana s revolucionarnim pokretima, od reformacije do francuskih pokolja, do boljševika i mnogih nasilnih pobuna za „reformom” koje se promoviraju danas. Nije slučajno da su komunisti, fašisti i drugi totalitaristi od samog početka zagovarali „demokraciju“ kao svoj cilj i zašto su imali naviku proglašavati „narodne demokracije“ kada su preuzeli vlast.

Jer, „demokracija“ je sinonim volje za moć. To je način na koji stvarnost žudnje za moći zvuči respektabilno. Imat ćemo demokraciju – „volju naroda” – a što to podrazumijeva neće se raspravljati.

Primjerice oni koji su čitali, makar i površno, srednjovjekovnu političku misao, moraju shvatiti, da su naši preci bili itekako svjesni značenja demokracije i onoga što ona donosi. Bili su uznemireni zbog mogućnosti demokracije. Jer je ona mogla uništiti mogućnost mirnog konsenzusa u društvu, a umjesto toga promoviralo bi konkurentske frakcije. U takvome sustavu možete poticati jednu frakciju protiv svih drugih.

Demokracija bi bila navjestitelj „promjene“. To bi stvorilo novu vrstu političara, ili demagoga, koji bi stekli moć otvoreno zagovarajući sebičnost i takozvanu „pravednost“ samo jedne određene frakcije podržavatelja, protiv sviju ostalih. Njihovi podržavatelji bi bilo lako povjerovati da su bili progonjeni i da im je sada obećano „oslobođenje”.

Na koncu bi tražili i diktaturu. Jer svaka demokratska inovacija zahtijeva sigurnost, tako da se ne može poništiti poredak. Takav sustav zahtijeva sustavne „provjere i ravnotežu“, koje će zakonski propisati glavni predstavnici revolucionarne transformacije.

Demokracija nužno podrazumijeva slom organskog društvenog poretka i uništenje hijerarhije utemeljene na kumulativnoj mudrosti prijašnjih generacija. To će biti zamijenjeno novom hijerarhijom korupcije – kada se preuzme vlast. Iako se zakoni mogu napisati kako bi se spriječili najgori ekscesi, oni zapravo ne mogu preživjeti trijumf volje: koja postaje nestrpljiva jer ne želi imati ograničenu „učinkovitost” revolucionarnih noviteta.

Očevi osnivači Sjedinjenih Američkih Država, na primjer, bili su, u tom smislu, srednjovjekovni mislioci. Ustuknuli su pred mogućnošću izravnih masovno – stranačkih izbora na nacionalnoj razini. Iako se Francuska revolucija još nije dogodila, bili su sposobni zamisliti što bi se dogodilo kada bi se radikalni pojedinci unutar društva mogli organizirati kao „učinkovita” politička organizacija, kako bi se zastrašili oni koji su skloni otporu.

Nepoštena politika je ono čega su se američki političari najviše bojali: i zašto su, paradoksalno, dopustili građanima da nose oružje, kao što su svi civilizirani sustavi vlasti uvijek to dopuštali. Narod – u svome tijelu i krvi – mora zadržati pravo da se brani od tiranije kada se ona pojavi. Sve vlade mogu potencijalno postati iskvarene.

U Kanadi, naciji koja je nekoć bila poznata po razumnim zakonima i ograničenjima „učinkovitosti moći“, smo ponovno otkrili što se događa kada vladar i njegova vladajuća stranka odluče ukinuti ograničenja i ponovno se prepustiti svome monopolu na vlast.

Moderna tehnologija, neograničena ničim osim državnim zakonodavstvom, preuzeti će ovlasti da nametne svoju volju – najnovijim digitalnim metodama – ne samo pojedincima, već i skupinama koje pokušavaju ići svojim putem. Demokracija znači proizvoljna moć, koja se daje onima koji mogu pobijediti na izborima, na bilo koji podli način.

Iz toga slijedi republika laži. Zarobljavanje svih „bitnih” buržoaskih medija, kako bi se prikazala monolitna verzija stvarnosti, je u konačnici neizbježna operacija. U Kanadi medije subvencionira vlada. Oni imaju pravo redefinirati, npr. „raznolikost, jednakost i uključenost“ kako bi sve građane prisilili na opaku uniformnost.

Umoran sam od pozivanja na „demokraciju“. Moja želja je da poput one starije tradicije, koja je slobodu priznavala kao naravno pravo, damo slobodu svakom ljudskom biću – da ona bude uskraćena samo dokazanim zločincima – u određenim granicama.

Takvo poimanje slobode ima svoj temelj u srednjem vijeku. Kada se predlagao razvoj dobrovoljnih prava i njihova provedba, nakon što su ona odgovorno uspostavljena u zakonu.

„Demokracija“ to opovrgava.

Izvor