Naslovnica Crkva „Upoznavanje s ljudima tamo gdje se nalaze“ ne znači ostaviti ih tamo...

„Upoznavanje s ljudima tamo gdje se nalaze“ ne znači ostaviti ih tamo gdje jesu

230
0

Danas puno čujemo o nužnosti „upoznavanja s ljudima tamo gdje se nalaze“, napose kada je u pitanju evangelizacija.

Na neki način, to je zdravo razumski i sigurno nije ništa novo za Crkvu; ipak misionarski rad kroz stoljeća otkriva mukotrpne napore da se razumiju kulture ljudi koje se evangeliziraju kako bi se utvrdilo koji je najbolje način predstavljanja istina svete vjere.

Bilo bi apsurdno, na primjer, da je sveti Franjo Ksaverski po dolasku u Japan počeo čitati urođenicima knjigu od T. Akvinskog. Na istom tragu, možete li zamisliti svetog Izaka Joguesa kako stoji na panju držeći teološki govor Huronima o Tri osobe Trojstva? Naravno da ne.

Prvi posao misionara je bio upoznati okolinu, utvrditi što je dobro u kulturi, a što štetno, procijeniti koje su prevladavajuće moralne greške, a zatim shvatiti koji su im najbolji alati na raspolaganju koje bi mogli koristiti za podučavanje naroda vječnim istinama vjere i pripremiti ih za obraćenje i primanje krštenja.

Taj bi postupak obično potrajao neko vrijeme i prisutne su bile frustracije, ali misionarska revnost za duše kao cilj je imala vječnu nagradu.

Međutim, iako je osjećaj „upoznavanja s ljudima tamo gdje se nalaze“ važan i to je nešto što takozvana „nova evangelizacija“ snažno promovira, sama činjenica da je to svjetski tisak preuzeo i da to snažno promovira, zapravo otkriva nekoliko skrivenih motiva. Zbog veće dostupnosti Papi, a možda i zbog izjava, pisama ili postupaka koji kod vjernika izazivaju zabrinutost ili zbunjenost, uzbuđenje popularnih medija zbog Crkve koja „konačno susreće ljude tamo gdje se nalaze“ predstavlja njihov zajednički napor da stvore Boga na sliku čovjeka, potkopavajući crkveni autoritet i redefinirajući kršćanstvo.

Ono što se ovdje hvali jest „upoznavanje s ljudima tamo gdje se nalaze“, što nije ista stvar kao ona koju su misionari radili.

Što se tiče sekularnog tiska, „upoznavanje s ljudima tamo gdje se nalaze“ predstavlja pokušaj priznavanja valjanim onih stvari koje su suprotne crkvenom učenju, kreće se od takozvane jednakosti svih religija, dovodi se u pitanje Kristovu tvrdnju da je Bog i normalizira se ponašanje suprotno, između ostalog, šestoj i devetoj Božjoj zapovijedi.

Između loših kateheza tijekom mnogih desetljeća i nemilosrdne kritike vjere od strane medija, čini se da živimo u klimi (kulturi) – i unutar i izvan Crkve – koja drži da je poštivanje crkvene doktrine nešto što vjeru čini previše „akademskom“, „uskogrudnom“ ili „osuđujućom“, na način da oduzima religiji vitalnost i dinamičnost te ograničava Boga.

Nakon svega (tako se mislilo), Bog je veći od bilo koje religije, i bilo bi prilično arogantno tvrditi da je zapravo samo jedna religija istinita. Drugim riječima, inzistiranje na nepromjenjivoj doktrini i moralu bilo bi „fanatično“, pa je krajnje vrijeme da se napokon odvojimo od toga, jer sve te stvari predstavljaju značajne prepreke za „upoznavanje s ljudima tamo gdje se nalaze“.

Na riječ „milosrđe“ se tada poziva kao na ključnu riječ, jer bi se smatralo „milosrdnim“ uklanjanje takvih prepreka. Drugim riječima, crkveno je učenje nemilosrdno i isključujuće, te se zbog toga ljudi osjećaju loše i otuđuje se, promiče se osjećaj krivnje i srama, a „milosrdni Isus“ koji je jeo s carinicima i grešnicima nikada ne bi želio da se to dogodi.

To sada zvuči prilično uvjerljivo… Tko bi želio da se netko osjeća izvan dosega Krista? Nitko to ne želi i nitko ne bi trebao biti izvan dosega Kristova.

Tisuću puta izgovorite laž i to postaje istina, a neprijateljstvo sve više osjećaju oni koji se opiru laži. Ali pitanje je, za čime Krist poseže i zašto? Jedna od najistaknutijih Kristovih osobina je Njegova pristupačnost svima. Promotrite Evanđelja… Primio je bilo koga, od najgrešnijih do najučenijih pojedinaca, ali to je činio sa svrhom i tu se uočava fatalna mana tog argumenta. Postajući čovjekom, Krist je Učitelj „dovođenja ljudi od tamo gdje su bili“, postajući poput nas u svemu sličan, osim u grijehu (usp. Heb 4,15).

„Upoznavanje s ljudima tamo gdje se nalaze“ ne znači ostaviti ih tamo gdje jesu.

Naš je Gospodin uvijek pažljiv prema onima koji dolaze do Njega. Na jednom mjestu (u Sv. pismu) ga vidimo kako neukima govori parabole da bi im opisao kraljevstvo Božje; na drugom mjestu, stavlja slijepom prosjaku blato na oči i jednostavno mu govori da ih ode isprati (od tog je trenutka prosjak ponovno stekao vid); u još jednom primjeru, vidimo potpuno drugačiji pristup sa Židovima toga doba, Odabranim narodom Saveza koji je čekao ispunjenje Božjeg obećanja o Mesiji, riječ je o jeziku koji ih je poticao da pogledaju dokaze i naprave ispravnu odluku o Njemu (Mesiji).

Iako, je pristup drugačiji, Kristov cilj je uvijek isti za sve. Prihvaćanjem istine o Njemu – da je On istinski Bog – priznajemo Njegovu vlast na zemlji i spoznajemo ono što je došao dati na temelju te istine, a to su spasenje i vječni život, koji zahtijevaju obraćenje i promjenu srca.

Drugim riječima, primajući sve koji su mu dolazili, vidimo da je Krist uvijek suosjećajan prema njihovoj bijedi – što je samo prvi dio milosrđe, želja da suosjeća s onim koji pati – ali nikada na takav način da afirmira grijeh i kompromitira istinu o sebi – što je drugi dio milosrđa.

Sjetite se kako je rekao ženi uhvaćenoj u preljubu (nakon što su svi bacili svoje kamenje i otišli), da ide, ali da više ne griješi (Iv 8,11); ili čovjeku koji je bolovao od neke bolesti trideset i osam godina i liječio se na bazenu, da više ne griješi kako mu se ne bi dogodilo nešto gore (Iv 5,14).

Na taj način razumijemo da je milosrđe dovršenje pravde, a ne njezino ukidanje; pravda poštuje ono što nekome pripada, milosrđe je alat koji nas dovodi do toga. Milosrđe uključuje ustrajnost i strpljenje (kada je god to moguće), ali ne do te mjere da ugrozi ono što se ne može ugroziti.

Ako razmislimo o tome, Bog se doista ponizio da bi postao čovjekom i mnogo je trpio zbog toga (to je milosrđe), ali nikada po cijenu gubitka svoga božanstva (to je pravda).

Za naše dobro, On je bio uporan u ovome, da se mi ne bismo izgubili.

Budući da cijelo učenje koje iznosi, sve zapovijedi koje nam daje i put koji nam postavlja za naše spasenje – uključujući uspostavljanje Katoličke crkve, autoriteta koji joj je dao i milosna sredstva s kojima je daruje (i nikoga drugog) – apsolutno ovise o ovoj istini.

Izvor